Nitko nas ne priprema za stvaranje intimnosti

Roy Galán

Uče nas učiti jezike, zarađivati ​​novac, stavljati kapital na kartu. Nitko nas ne uči stvaranju bliskosti.

Nitko nas ne priprema za intimnost .

Uče nas jesti zatvarajući usta, gledati u oba smjera kad prelazimo ulicu, reći hvala, ispričati se.

Uče nas dobiti novac, platiti, govoriti druge jezike, postaviti kapital na koji nikada nećemo stati, sjetiti se što su drugi radili, igrati se brojevima i prepoznavati stvari koje su drugi otkrili.

Uče nas podacima zbog kojih se osjećamo superiorno u odnosu na one koji te podatke ne znaju; zbog kojih se osjećamo u pratnji onih koji znaju iste podatke; zbog kojih se bojimo onih koji znaju druge podatke koje mi ne znamo.

Ali nitko ne razgovara s nama o tome što se događa kad stvorite intimnost, kada pustite drugog da zauzme taj prostor koji ste do tog trenutka zauzimali samo vi.

Intimnost je dašak sebe koji rezervirate za drugoga

I upravo na taj zajednički način disanja ide više vas nego u bilo što što ste učinili do tog trenutka ili ćete ikada učiniti.

Mnogo više od svega onoga što ste naučili izvana, jer intimnost slijedi obrnuti proces: od vas se rađa da podučavate drugog.

Na tom je mjestu čovjek postaje lomljiviji i istovremeno moćniji.

Čudna kontradikcija.

Nakon što prvi put u životu podijelite intimnost, sutradan, kad prošetate ili pozdravite ljude koje upoznate, sve se smjesti u maglicu, kao da ste u ovu stvarnost unijeli dio sna.

Ne sjećate se orgazma, ako ga je bilo, ne možete se dobro sjetiti ni lica (lica se toliko mijenjaju kad im se jako približite), ne možete se koncentrirati ni na pamćenje svih detalja.

Intimnost pretvaramo u pregovarački čip, u još jedan zadatak, u rupu u kojoj ćemo isprazniti tjeskobu izazvanu time što smo potpuno živi i budni i znamo da ćemo jednog dana biti.

Opet griješimo, kao i uvijek.

Uvijek je prvi put.

Svaki dan je prvi put.

Pozornica svijeta je tu za nas.

Sve ispunjava svoju funkciju.

Dajući nam novu priliku svake sekunde.

Nama, depozitarima savjesti.

Ali nas nije briga.

Ponovno smo ispunjeni dnevnim vijestima, s podacima za komentiranje, na koje se možemo ljutiti, na kojima se postaviti, o vanjskim stvarima koje nemaju nikakve veze sa nama samima.

Izgubljeno.

Tako je lako stvoriti intimnost, a mi to radimo tako malo.

Stvaranje tog kozmičkog zveckanja koje uključuje osjećaje, bez razmišljanja i grljenje jedni drugih dok svijet i njegovi ljudi ne postanu jednostavna činjenica oko koje se drugi prepiru bez prestanka.

Zagrlimo se više.

Iako nas nisu naučili.

Možemo naučiti voljeti sebe .

Jer danas.

Opet.

To je.