"Trbuh izražava sve ono što ne možemo reći"
Silvia Diez
Doktor Ghislain Devroede istražuje vezu između tvrdoglavih probavnih bolesti i emocionalnih trauma. Njihovo puštanje može zacijeliti.
Nije konvencionalni liječnik. Ali upravo zbog svog posebnog načina liječenja pacijenata, koji u njegov ured dolaze očajni nakon dugog hodočašća u medicini, Ghislain Devroede postiže izlječenja tamo gdje drugi nisu uspjeli.
Iskusni je kirurg, međunarodno priznat, jedan od rijetkih koji izvodi komplicirane operacije u kojima uspostavlja neurostimulator u području križnice koji slanjem električne energije na živce omogućuje pacijentu kontrolu urinarne i fekalne inkontinencije.
Međutim, njegova stručnost kao kirurga nije ga spriječila da se specijalizira za rješavanje probavnih problema psihosomatskog podrijetla. U Parizu je trenirao psihoanalizu i psihosomatiku, radio je na klinici Mayo u Sjedinjenim Državama i uvjeren je da osobna povijest određuje razvoj njegove bolesti.
Ghislain Devroede, probavni kirurg i stručnjak za psihosomatske bolesti
-Kako se kirurg zanima za emocionalno podrijetlo probavnih bolesti?
-Po mojoj osobnoj priči. Imala sam rak štitnjače i shvatila da mi bolest govori: "Ili se promijeniš ili umreš." Svi znaju da je liječnik nakon što je bolestan sposoban bolje liječiti svoje pacijente. Također sam godinu dana proveo u Parizu baveći se psihosomatikom s dva gastroenterologa koji su također bili psihoanalitičari. Puno sam naučio od psihoanalitičara Jeana Claudea Hachettea.
-Tradicionalna medicina ne uzima uvijek u obzir emocije …
-Nisam pronašla nijednu bolesnu osobu koja je sretna. Vjerujem da je model medicine koji se danas primjenjuje zastario i pojednostavljen. Sva znanost ovisi o nečemu što se može izmjeriti, što je nemoguće kad smo ispred neke osobe. S druge strane, niti jedan pacijent ne prihvaća pretvaranje u mjerljivi objekt jer prestaje postojati kao subjekt.
Ja sam profesor medicinske etike i, u idealnom slučaju, liječnik i pacijent trebali bi imati međusobni odnos, čak i ako je liječnik dobro upućen. Trebali bismo krenuti prema modelu biopsihosocijalne medicine; to jest da uzima u obzir biologiju kao i psihologiju i socijalno okruženje.
Postoji studija koja pokazuje da su kod muškarca koji je izgubio ženu zbog raka dojke imunološke stanice koje sprečavaju rak depresivne u sljedeća tri mjeseca. Četrnaest mjeseci kasnije i dalje su depresivni.
Mnogi se pacijenti upućuju k meni kad više ne znaju što bi s njima. Za mene je većina probavnih bolesti povezana s neizraženim emocijama. Trbušni trbuh govori o onome što osoba ne može imenovati.
Za znanstvenu medicinu povijest pacijenta nije relevantna i upravo je zbog toga neuspješna u liječenju kroničnih bolesti i funkcionalnih poremećaja; odnosno u onim patologijama kod kojih mjerenje samo "dijela" pacijenta ne može pružiti ključ problema.
-Kako analizirate utjecaj povijesti pacijenta na njegovu bolest?
-Bolesni ljudi određenim riječima opisuju svoju bolest i šalju beskrajne poruke koje će se dešifrirati, neke od njih neverbalne. Držanje ispitanika daje nam puno informacija. Na primjer, netko tko je bezobrazno obrazovan obično će imati hiperextended vrat jer se i dalje suprotstavlja svojim bivšim protivnicima. Oni koji su depresivni smanjuju se i savijaju leđa …
Za znanstvenu medicinu povijest pacijenta nije relevantna i upravo je zbog toga neuspješna u liječenju kroničnih bolesti i funkcionalnih poremećaja; odnosno u onim patologijama kod kojih mjerenje samo "dijela" pacijenta ne može pružiti ključ problema.
Otuda je važnost razlikovanja između znanstvene metode i znanosti, škole života, koja se sastoji u učenju razmišljanja o onome što se vidi, a ne u viđenju onoga što se misli, što dovodi do pitanja na svim razinama čak i u onim najneugodnijim.
-Kao kad kažete da se djeca ponekad razbole od roditelja?
-Na primjer. Francuska liječnica i psihoanalitičarka Françoise Dolto kaže da je "djetetovo tijelo riječ povijesti njegovih roditelja". Nedovršeni posao roditelja i obiteljske tajne čine da djeca pate. Znamo da su probavna bol i bolest često povezani s obiteljskim traumama, uključujući seksualni napad.
Kad stvari nisu rečene, tijelo ih pokušava izraziti. Oporučujemo djeci svoje neriješene tuge, a čuvanje tajne zbog njih je u većini slučajeva velika pogreška.
-Moramo li izražavati osjećaje kako bismo izbjegli bolest?
-Ima ljudi koji žive puno godina a da to ne rade, iako ponekad vidite njihovu djecu i svi su loši ili imaju puno nesreća. Jedan od uzroka fekalne inkontinencije je razdražljivo crijevo koje nije uzrokovano organskim probavnim problemima, već funkcionalnim poremećajima.
Kod ovog je poremećaja lako riješiti problem inkontinencije kada emocionalni uzrok zacijeli, dok lijekovi obično nisu učinkoviti. U vrijeme stresa debelo crijevo se kontrahira, a želudac se opušta, ali u bolesnika s iritabilnim crijevima ta je kontrakcija puno izraženija, dok imaju veće poteškoće u izražavanju onoga što osjećaju.
-Kaže se da je crijevo drugi mozak jer izlučuje mnoge neurotransmitere.
- Da, ali ovo je intelektualna vizija pitanja. U crijevu postoje dva živčana pleksusa: Messnerov pleksus, smješten ispod sluznice; i Auerbachov pleksus, koji se nalazi između dva mišićna sloja. Međutim, nitko ne zna točno kako rade.
Crijeva imaju svoj vlastiti jezik i on se razlikuje od jezika mozga. Pokušajte natjerati crijeva da razgovaraju o seksualnom zlostavljanju … Nikad neće reagirati. Proizvest će samo bol, proljev, zatvor. Izražavanje osjećaja kroz trbuh jednostavnije je i primarnije. Trbuh reagira samo na nesvjesno, a to je nešto na što liječnici puno gledaju s visine.
-A kako to ulazi u vašu nesvijest?
-Crijeva poznaju samo simptome i ne obaziru se na jezik. Često ono što tražim od pacijenata jest da naprave svoju sliku sa i bez bolesti. Kažem im: "Napravite mi sliku na kojoj ste zatvorili i drugu na kojoj više nemate zatvora." Ili čak: "Napravite mi vašu sliku sa svojim mužem …". I usporedba slika i njihova realizacija olakšavaju razumijevanje i izražavanje nesvjesnog koje potencijalno ima emocionalnu boju.
Također se radi o tome da se ne bojite emocionalnog intenziteta. Pazim na njihovu neverbalnu komunikaciju … Sufijska poslovica kaže: "Ako želite znati nešto o nekome, nemojte slušati što govori, nego pogledajte što radi." Jedan od mojih pacijenata kaže da funkcioniram poput Talmuda: "Jer Talmud je pun malih priča koje vam šalju poruku, a ne velikih egzistencijalnih teorija."
-Može li Crohnova bolest imati emocionalno podrijetlo?
-Kaže se da je to bolest koja traje cijeli život, međutim vidio sam mnoge pacijente koji su u potpunosti izliječeni. Ispričat ću vam priču o pacijentu kojeg sam dva puta operirao od Crohnove bolesti. U šali mi je rekao: "Jednom za oca, a jednom za majku." Izliječena je, iako je kasnije na ožiljku razvila rak zbog kojeg je prekinula vezu s ljubavnikom alkoholičarom i promijenila profesiju. Postala je umjetnica, a danas održava izložbe slika i u potpunosti je kustosica.
U Crohnovoj bolesti vjerujemo da imunološki sustav ne funkcionira dobro, a također znamo da ljudi pogođeni ovom patologijom imaju više psiholoških problema, iako neki tvrde da su oni rezultat utjecaja koji ista bolest proizvodi na život pacijenta.
- Postoje li razlike između muškaraca i žena u somatizaciji probavnih bolesti?
-Australsko istraživanje osigurava da su žene dosljednije svom tijelu kad se suočavaju s istim funkcionalnim probavnim simptomima. Ako se žale na zatvor, rendgen pokazuje da im je crijevni prolaz spor. Suprotno tome, u slučaju muškaraca, kada se žale na zatvor, njihov je tranzit često normalan. Također je dokazano da žene s zatvorom imaju vrlo visoku razinu kontrole.
Ghislain Devroede je gastroenterolog i specijalist za psihosomatske bolesti. Više od 30 godina profesor je i voditelj kirurške službe na Sveučilištu Sherbrooke u Québecu (Kanada). Svoja iskustva prikupio je u knjigama poput Ce que les maux de ventre disent de notre passé (Što bolovi u trbuhu govore o našoj prošlosti) i Ces enfants malades de leurs roditelja (Onoj bolesnoj djeci svojih roditelja), napisanim s psihoterapeutkinjom Anne Ancelin Schützenberger.
