"Naučili smo pripitomiti svoju djecu"
Gema Salgado
U našem patrijarhalnom sustavu, gdje srce i ljubav ne trebaju, moramo povratiti spontanost i emocionalno obrazovanje.
Claudi Naranjo je filozof i književnik. Usmjerava SAT program za osposobljavanje odgajatelja za samospoznaju. Suosnivač je „Globalnog pokreta za inovacije i promjene u obrazovanju“.
Povratak spontanosti i kreativnosti
Zagovarate obrazovanje iz srca, koje uzima u obzir biće, znanje o sebi. Kakva bi trebala biti škola ovog tipa?
Naglasak mi je na obuci odgajatelja, a ne toliko na tipu škole. Imam dojam da bi se, ako odgajatelji ne bi bili obučeni za informacije i ideje, već bi prošli emocionalni trening, stvari krenule drugačije.
To također znači terapijski trening, jer smo na emocionalnoj razini bolesni oni koji sudjelujemo u zapadnoj civilizaciji.
Svi smo mi žrtve iste pošasti, pošasti deficita ljubavi.
Iz generacije u generaciju djeci nedostaje "majčinstva", a to ne samo da se nije popravilo, već se pogoršalo činjenicom da danas majke moraju zarađivati za život izvan kuće. Oni su majke sve više i više odsutne, a djeca su sve ljuća, sve teža. U školu dolaze poremećeniji i škola ne shvaća da je ta emocionalna šteta značajna za život.
Teška djeca doživljavaju se kao terapijski slučajevi koje psihopedagozi mogu uzeti u ruke kao da su iznimka, a ne kao univerzalna stvarnost.
Ako se djeca obrazuju za radnike i ulaze u potrošački ciklus, koje su promjene potrebne da bi se transformirala ova stvarnost?
Odgajatelji bi trebali biti zainteresirani za sreću obrazovanih, umjesto da slijede implicitno teški obrazac koji je obrazovanje imalo do sada. Vjerovanje da je tamo gdje postoje problemi teška ruka koja će ih riješiti vrlo je generalizirano društveno zlo.
Ali što je svijet više kriminaliziran da to popravi, to postaje sve kriminalniji. Obrazovanje je odraz tog istog stava. Mnogo je žena u učiteljskoj profesiji koje imaju savršene majčinske sposobnosti i one ih provode kod kuće, ali se mijenjaju kada obuku sistemsku uniformu.
Ovo je patrijarhalni sustav: ne bi trebalo postojati srce.
Ljudski odnos ne bi trebao biti relevantan, a osobni odnos sa studentima ne bi trebao biti. Dakle, vrsta škole nije bitna; odgajatelj mora imati što dati i slobodno to dati.
Učite u prirodi na eksperimentalniji način, potičite kreativnost … Mnoge alternativne škole svoj program temelje na tim idejama.
Te su škole pomalo zabranjene. Oni su dobro, ali ne dopiru do većine ljudi. Jedno od pitanja koje me najviše zanima jest kakva je priroda otpora tim vrstama novih projekata ako se zna da djeluju.
Jesu li članovi ministarstva, pojedinačno nevoljni, pojedinačno suučesnici, koje obrazovanje ne obrazuje? Postoji li sistemski um koji otežava promjenu tempa? Ne uspijeva samo emocionalno obrazovanje, nego me jako zanima pitanje slobode, civiliziranog stanja koje sada počinje biti upitno.
Postoje oni koji krizu našeg vremena tumače kao krizu same civilizacije. To je kriza situacije u kojoj smo pripitomljena bića; naša životnost, naša "instinktivnost", osnovni organ kojim se moramo kretati kroz život, davno je kastrirana. Pripitomili smo životinje prije tisuće godina i naučili smo pripitomiti i svoju djecu.
Nedostatak slobode da budemo poput nas dehumanizira nas i ometa našu unutarnju životinju.
Jako me zanima povratak spontanosti. Ljudskom biću potrebna je njegova kreativnost da se izvuče od mjesta do kojeg je stiglo, a ako nema spontanosti, nema ni kreativnosti.
Što se tiče SAT programa koji vodite, kako se obrazuju učitelji?
Jedan element je sloboda o kojoj sam ranije govorio, spontanost, biti svoj. Odvažnost i pouzdanje u prirodno, u impulse. Drugi element su emocije. Postoje niže i više emocije. Niži su ono što su kršćani nazivali strastima, grijesima. Danas se nazivaju neurotičnim potrebama.
Ali izvan neuroza je ljubav, i to se mora nazvati njezinim imenom. Razgovor o ljubavi i dalje je zabranjen u birokratskom i akademskom svijetu. U SAT-u govorim o egzistencijalnim kompetencijama, onim za koje se traži da budu čovjek. Među tim kompetencijama su solidarnost, osjećaj ideala, vrijednosti …
Razgovarali smo o obrazovanju za slobodu, obrazovanju za ljubav. A za mudrost?
Danas se ne zna što je mudrost. Znanje toliko dominira da nema puno veze s mudrošću. Mudrost prolazi kroz mir i nevezanost. Prolazi kroz vrijednosti koje nisu žive u kulturi.
Ljudi postaju mudri unatoč sebi gubicima, udarcima, jer ih život uči, ali malo ljudi postane mudro disciplinom, kao u istočnim duhovnim kulturama. Danas nemamo školu zapadnjačke mudrosti.
Vjerujem da bi ono što nazivamo obrazovanjem trebalo postati usklađenije s načelima mudrosti.
Inteligentno ljudsko biće sa srcem postaje mudro kad se poveže sa svojom suštinom, sa svojom duhovnošću i sa svojom misijom.
