Prihvatimo da smo krhki i ranjivi

Brigitte Vasallo

Volimo svoje emocionalne rane. Ranjivost nas čini jedinstvenima i divnima. Prihvaćanje da smo krhki povezuje nas s mogućnošću da nas svijet pokreće, povrijedi i dočeka

Trgovi bezbrojnih gradova i gradova ukrašeni su konjičkim kipovima koji na golemim pijedestalima podupiru herojsku sliku čovjeka koji je promijenio tijek povijesti. Čovjek čija su dostignuća ustrajala kroz stoljeća, za potomstvo koje prkosi isticanju individualnih života.

Modni časopisi, odražavajući oblik suvremenog junaštva, pune svoje naslovnice superjunacima s briljantnim karijerama koje susreću godine bez starenja, oporavljaju se od trudnoće u rekordnom roku i nastavljaju svoj posao i svoj odgoj bez pokazivanja oka ili strija, ni trenutka obeshrabrenja. Žene kojima život ne ostavlja ožiljke.

Bacimo idealizirane slike

Odrastamo i živimo u sjeni te slike, cijepljene s idejom da je život koji je važan život na pijedestalu, na naslovnicama. Ali ti junaci pokazuju samo vrh sante leda i personificiraju u jednom tijelu, u jednom imenu, kolektivno iskustvo trenutka u povijesti. Više od prikazivanja heroja ili heroine, oni čine sve antijunake nevidljivima, sve antijunake, sve ljude koji svojim svakodnevnim gestama grade život.

Te mitologizirane slike čine nevidljivom žrtvu anonimnog naroda i patnju gubitnika

Cjelokupna mitologija junaštva usredotočena je na ovjekovječivanje usamljenog čuvara koji je došao osvojiti svijet, ali nikada ne iznosi izvještaj o osvojenom svijetu, o ljudima koji su patili, koji su plakali, koji su se bojali, koji su se oduprli junakovom nasilju.

Naslovnice časopisa ne govore o tjeskobi za pomirenjem, o nemogućnosti da se uvijek osjećamo sretno, o nemoći kad nas dan za danom preplavi i osjećamo da padamo. Ali svi ti mali životi su naši životi, oni su naša stvarna i svakodnevna postojanja.

Realnija očekivanja

Odrastajući i gradeći se kao ljudi u sjeni tih kipova, s pokrivačima kao zrcalom nemoguće stvarnosti, stvara se nelagoda i nemoć koja nema nikakve veze s nama, već s načinom razmišljanja i bivanja u svijetu. Način koji se odnosi na važne ljude i ljude koji nisu važni, na načine da budu izvanredni i anonimni i na neprestano nadmetanje za postizanje pijedestala.

Ovaj način kolektivnog predstavljanja generira, uz to, intimni prezir prema gubitnicima svijeta i povijesti koji također djeluje prema nama samima, što nas tjera da se podcjenjujemo, podvrgavamo stalnom nasilju i živimo u trajnoj žalosti za onim što niti jesmo, niti ćemo postići. ikad biti.

Naseljavanje pijedestala ili prihvaćanje naše ranjivosti

U svom djelu Povijest sirijskih redovnika, Teodoret iz Kira pripovijeda o životu kršćanskog mistika Simeona Stilita Starijeg, koji je posljednjih 37 godina svog života proveo na koloni postavljenoj u okolici današnjeg Alepa. Njegova ideja da živi na pijedestalu rodila se, kažu, iz imperativne potrebe da se stvarni svijet ostavi iza sebe. Pokušao je na mnogo drugih načina, ali iz vodoravnog položaja svijet ga je uvijek na kraju hvatao. Pa je pokušao s vertikalnošću i tu je i ostao.

Kažu da se hranio ostacima kruha i zdjelicama mlijeka koje su ga djeca u okolici uzdigla na vrh progonstva. Dakle, u metaforičnom čitanju, Simeon je imao koristi od dobrog na svijetu, a da nije morao trpjeti loše. Ali prednosti ove asketske vertikalnosti mogu se iščitati samo izvana, odozdo. Njegovo je iskustvo, moguće, bilo i iskustvo krajnje usamljenosti , života na otvorenom, bez skloništa ili udobnosti.

Ali naša je najveća snaga ranjivost, mogućnost da se otvorimo svijetu i da nas svijet pokreće

Junaštvo, pijedestali, naslovnice časopisa obećavaju sreću. Da sam takav, da sam tamo, bio bih sretan. Zla svijeta ne dopiru do tog mjesta i odatle život na nama ne može ostaviti ožiljke. I u toj iluziji gubimo iz vida ono što je možda naša najveća snaga: ranjivost, mogućnost da se otvorimo svijetu i da nas svijet pokreće, nadmašuje, šokira, boli i dočekuje.

Prijedlog za grupnu terapiju

Postoji grupna vježba koja se sastoji od stajanja u krugu i jedna osoba, iz centra, pada. Ne više. Ruši se sa sigurnošću da će je grupa pokupiti, prenijeti s ruku na ruke i neće dopustiti da se ozlijedi. Budući da ta šteta više ne bi bila nanesena samo jednoj izoliranoj osobi, to ne bi bio osobni ožiljak, već bol cijele skupine; i utjeha zajedničke boli nije osobna, već se rađa iz naručja skupine koja je pozdravila one koji su u potrebi, one kojima je potrebna podrška i sklonište.

Dok rotiramo središnji položaj, položaj ranjivosti, razumijemo da je svatko u nekom trenutku sve. Da će i naš pad i naša junaštva imati posljedice na okoliš; da ponekad povrijedimo padom, kao što negiramo pad; da naše bitke imaju žrtve i da mi također sudjelujemo u toj boli, iako nas mitski pijedestal sprječava da to vidimo.

Spuštajući druge s pijedestala

Možda bismo se trebali vježbati s ironijom gledajući te kipove, te naslovnice, one junake i heroine suvremene fantastike koji nas svakodnevno napadaju iz video isječaka, sportskih utakmica i velikih bilborda. Ako je istina da Victoria Beckham, Cristiano Ronaldo ili Gerard Piqué plaču samo kad preuzmu nagradu, trebali bismo prema njima osjećati suosjećanje, a ne divljenje.

Jer dopuštanje nama da plačemo daje nam potrebnu dubinu da budemo u svijetu i sa svijetom, jer je strah biti svjestan ogromne težine stvarnosti, i samo od te sposobnosti plakanja i straha, od krhkosti, možemo graditi svijet više prijateljski. Jer dopustiti da padnemo pozdravljamo malenkost koja nas čini i koja nas čini čarobnima, dostupnima, uzbudljivima i uzbudljivima.

Volimo svoje emocionalne ožiljke

Morate promatrati pobjede misleći na poražene, jer su u njima ključevi znanja: tko pobijedi, ne treba se pomaknuti ni za jotu, ali tko izgubi, čini. Proslavite ciljeve, ali slavite na dubok način svaki put kad heroj padne, jer tu učimo biti više od kipova, od anonimnosti, raširenih ruku, malih svakodnevnih gesta. Od toga što jesmo ono što jesmo, što možemo biti, davanja vrijednosti ispruženim rukama, osmijesima, podočnjacima, strijama.

Stavljajući u svaki ožiljak svu snagu proživljenog života , tijela i bića na svijetu koje kao život mogu biti samo za pamćenje.