Prvi put kad ste nešto tražili
Nakon godina tihog i korisnog za sve, otvorili ste usta da nešto zatražite. I odjednom, svi ti ljudi oko vas su nestali.
Učili su vas da ne tražite stvari.
Da ne smeta.
Zadovoljiti.
Da sve napravite sami.
Da se posramiš ako ti nešto treba.
Da stavite svoje samopoštovanje u činjenicu da ćete drugima trebati.
Da biste riješili sve probleme.
Da nikad ne kažem ne.
Da bi uvijek bio dostupan drugome.
Servirati.
Učili su vas tom emocionalnom ropstvu očajničkog traženja prihvaćanja.
U izbjegavanju odbijanja prije svega.
Postajući ono što druga osoba zahtijeva da vas ne prestane voljeti.
U strahu od napuštanja.
A sad nešto tražiš jer više ne možeš izdržati.
Što god bilo.
A ljudi koji vas cijelog života stežu, naljute se.
A sada kažete ne.
Zašto ne.
A ljudi koji vam cijeli život računaju na sve govore da ste se promijenili.
Da niste ista osoba.
Što nije u redu s tobom.
Jedino što vam se dogodi je da sami sebi dajete vrijednost.
Mislite na sebe.
Prvi put postavljate ograničenja.
I vi polažete pravo na primanje.
A sada možda nema toliko ljudi.
Jer ljudi koji su bili s vama iz interesa kad više niste korisni, nestaju.
Vaučer.
Bit ćete više sami.
Ali također.
Slobodniji ste.
