Pretpostavljena nevinost umjetnika

Umjetnost je nevina. Ono što nije nevino su Umjetnici, koji umjetnika ponekad brkaju sa samom umjetnošću, a mi sebe miješamo s umjetnošću, ni manje ni više.

Dragi ludi umovi:

Prije nekoliko dana ručao sam s Abelom Azconom, umjetnikom, za zapisnik, na njegov zahtjev i obavio sam feminističko lijepljenje, jer ponekad to ide od platna. Da možda zvuči arogantno da idem podučavati nekoga, ali pogledajte, može zvučati i velikodušno, ovisno o tome kako to gledate.

Ukupno, sve je u redu. Više ili manje. Ali ono što ću učiniti jest reći vam da smo razgovarali o odgovornosti umjetnika. Kažem ovako, napola u šali, jer postoji nešto vrlo intenzivno, što je utjecalo na umjetnički intenzitet, što govori da je umjetnost nevina ili nešto slično.

Svakako, dragi umovi, da se slažem. Umjetnost je nevina, jer nedostaje jedino što nije. Ono što nije nevino su Umjetnici, koji umjetnika ponekad zbunjuju sa samom umjetnošću, a mi sebe miješamo s umjetnošću, ni manje ni više.

Jer, također vam kažem: ako svijet umjetnosti, književni svijet i sve te stvari imaju jedno, oni udaraju ego koji nećete završiti za dva života.

Krenimo u dijelove:

• S jedne strane, govorimo o umjetnosti, jer čini se da je tako nešto važnije napraviti Insane Minds nego govoriti o yoqueséu, izradi cipela. Ali ne, dinamika nevinosti i krivnje su iste.
• S druge strane, dok idemo, ne možemo ići kroz život kao da nemamo odgovornost za svoje postupke. Snaga koju možemo, naravno, ali tako to ide, a tako ide i svijet.

Temelj intenzivne rasprave o odgovornosti umjetnosti na kraju je rasprava o odgovornosti ljudskog bića prema svojoj okolini te o njegovim djelima i postupcima, bilo da se radi o cipelama, vožnji motocikla, pisanju teksta ili povezivanju s susjed.

Ono što se događa jest da svi pretpostavljaju da ste vi odgovorni za to kako vozite motocikl, a već je poznato da ne biste trebali pregaziti ljude, plašiti ih i mučiti ostatak vozača, bez obzira koliko se to stalno radilo.

Pa, uz umjetnost i takve stvari povišene (kažem to na ironičan način) čini se da sve mora ići u drugim smjerovima, jer ljudi koji se bave umjetnošću i čini se da smo s drugog planeta i za nas djeluju druga pravila.

Pa ne. Objavljivanje javnog govora također bi trebalo biti čin odgovornosti, ne samo, već i.

Odnosno, čin odgovornosti kao i svaki drugi čin. A stvaranje umjetnosti, da, to je govor. Vjerovati da postoji neki oblik umjetnosti koji nije politički ne znači razumjeti što znači politika i vjerovati da je političko samo ono što se tiče stranaka i akronima ili ono što je namjera.

Političko je sve ono što utječe na javni život, na zajednički život, bilo da je on namijenjen ili ne, događa li se to u javnom prostoru ili ne. Umjetnost je, bez sumnje, uvijek politička.

Ponekad svjesno, a drugi put, a da uopće ne shvaćate što radite jer je umjetnost nevina i tu se zaštitite i kako je sve prekrasno.

Kao da to nije dovoljno, to bi trebalo pogoršati bezvremenost, budući da neki govori ostaju, ostavljamo ih obješene u zraku i oni nastavljaju tamo, šireći se čak i kad smo se već predomislili ili već shvatili da to možda neće.

Kad ovo podignete u umjetničkom okruženju, možete čuti kako odjeća puca, jer, da vidimo, i mi imamo pravo biti u krivu! Da, imamo, ali još uvijek imamo obvezu ispraviti greške, što bi opet trebali učiniti svi.

Sve to nije sažeto u ozbiljnoj umjetnosti. Zapravo, što više nije svjesna svoje političke incidencije, to više umjetnost teži ozbiljnosti, ovoj napola nametnutoj, svečanoj, pompoznoj.

Pa, ništa, tu ostavljam.

Sretan tjedan, umovi!