"Socijalna pravda i održivost moraju ići zajedno"
Ana Montes
Ekofeminist Yayo Herrero potiče nas da se probudimo u stvarnost i upravljamo životom pomoću novih obrazaca koji se temelje na pravednijoj raspodjeli svih raspoloživih resursa.
Yayo Herrero u ekofeminizmu je pronašao "stalak za kapute za vješanje svega što je naučila". Među njegovim projektima, Forum tranzicije i knjiga koja naglašava nedostatak ljubavi prema svemu i kako smo došli do ove ekološke krize.
Po mišljenju ovog antropologa, državnog koordinatora Ekologa u akciji, napredovat ćemo samo ako shvatimo da rješenje ne ide kroz električni automobil, niti kroz tehnologiju koja povezuje cijeli planet, niti trošenjem mnogo manje, već pravednom raspodjelom materijalnih dobara. Koautorica je Klimatskih promjena (Litera Libros, 2022-2023).
"Ekofeminizam je koristan za razumijevanje trenutka u kojem se nalazimo i život poštenog i dostojanstvenog života"
-Jeste li oduvijek bili ekofeminist?
-Prvi moj aktivizam bio je solidarnost sa zemljama globalnog juga, sudjelovao sam u sindikatu i ekološkom pokretu. Feminizmu dolazim iz okoliša, ali s prilično pojednostavljenom idejom feminizma, i bez razmišljanja o ekofeminizmu kako bih preokrenuo odnose među ljudima. Čitajući Annu Bosch shvatio sam vezu između njih dvoje. Kad sam shvatio da smo ekološki ovisni, međuovisni, ranjivi do svojih granica, vidio sam da je to stvorilo osnovu za preispitivanje gospodarstva.
-Zašto nemamo solidnu zelenu zabavu?
-Nema. Stranka koja svake četiri godine prisustvuje izborima nastoji ne reći ništa što je neugodno ili neshvaćeno, a da to ljudi ne komentiraju na ulici. A ekološki pokret izuzetno je neugodan jer izaziva bogatstvo, rad, gospodarstvo … Zbog toga stranke poput Más Paísa nikada nisu postavile okoliš središnjim pitanjem. Dok stvari ne pobijedimo socijalnom većinom, političari to neće uzimati u svoj program.
-Da li su žene dovoljno ratnice?
-Feministički pokret govori više o onome što se događa, vodećim pokretima Zemlje. U Španjolskoj su pokreti u obrani prirodnijeg načina prehrane žene, a u obrani stanova platforme pogođenih deložacijama, u školama, umirovljenicima, femicidima … U politici postoje moćne žene poput Eva García Sempere, Clara Serra i drugi koji ulaze u ovu liniju. Ali iste političke stranke moraju se preispitati, jer se ništa ne može izgraditi ako su društvo i strukture nasilni i nejednaki.
Žene mogu puno učiniti bilo gdje i tkati kravate.
-Što urbane žene mogu učiniti za promicanje ekofeminizma?
-Jako puno. Gradovi su najveći ponori ugljika i emiteri stakleničkih plinova (GEIS) i tamo se troši najviše energije. Ekofeminizmi su vrlo važni jer mogu djelovati na prijedloge modela zgrada, mobilnosti, kakvoće zraka i dobrobiti samog grada, drastično smanjujući životinjske proteine, radeći na elektromagnetskim i kemijskim onečišćenjima. Mi žene možemo bilo gdje puno i tkati kravate. A biti crnac nije isto što i biti bijelac i Europljanin; zato nas neke nacionalnosti izazivaju da se preispitamo kao ljudi.
-Da li bi politike zaštite okoliša trebale biti ružičastije?
-Zelene politike usmjerene na smanjenje nepravednih GEIS-a s rodnog ili klasnog stajališta ne vrijede. Svaka javna politika mora razmotriti kako utječe na žene, djecu i starije osobe kako bi bila sigurna da ih, pokušavajući riješiti probleme, neće pogoršati. Održivost i socijalna pravda moraju ići zajedno. Pokušavamo to učiniti aktivističkim radom denuncijacije i istragom predanih ljudi, poput dr. Carme Valls Llobet. Zbog toga je priroda ključna u ekofeminizmima, vrlo korisna za razumijevanje trenutka u kojem se nalazimo i život poštenog i dostojanstvenog života.
"Ta ruralna građa trebala bi ženama ponuditi načine da razviju svoje kapacitete"
-Zašto se Španjolska ispraznila?
-To ima veze s tim kako je javna politika napustila mnoga ruralna područja. Da bi ljudi željeli živjeti na selu moraju imati živahnu i dinamičnu seosku građu. A tu je i malo analizirani dio koji ima veze s ogromnim mačizmom koji postoji u mnogim gradovima, a koji su mnoge mlade djevojke istjerali iz prostora za starenje. Zbog toga ruralno tkivo mora ženama ponuditi načine da razviju svoje kapacitete i zato ima mnogo žena koje u selima uspostavljaju agroekološke projekte, poput Sindicato Agrario de Galicia.
-Koje mjesto u Španjolskoj ima najviše potencijala da se transformira u održivi teritorij
- Jedno je Extremadura, sa ruralnim krajevima , biološkom raznolikošću i agrarnom kulturom, a koje bi moglo biti u prvom planu vrhunskih projekata. Vitoria je vrlo napredna u urbanoj održivosti, bioregiji ili ekoregiji, ekstrapolirajući urbani pristup na druge općine. A Cantabria ima društvenu i političku većinu koja podržava održivost. U međuvremenu, moramo graditi alternativne prakse za bavljenje pedagogijom, jer se s vremena na vrijeme događaju skokovi svijesti. Sve se može mijenjati iz jednog trenutka u drugi, na primjer kad su se pojavili Greta Thunberg i pokret Petkom za budućnost, koji su na ulice izveli tisuće ljudi.
- Upravo ste se vratili iz Santiaga de Chile usred socijalne eksplozije.
- Pozvan sam na razgovore na raznim sveučilištima. Čile je svjestan da je gospodarstvo enormno naraslo po cijenu osiromašenja i nesigurnosti ljudi i zemlje: devastirani teritoriji, žrtvene zone, strašno zagađenje, ekstraktivizam, termoelektrane, rudnici bakra, stari i siromašni ljudi s bijednim mirovinama jer je 30 godina sve (voda, studije …) privatizirano bez poboljšanja životnih uvjeta ljudi …
-U kojem si području bio?
-Bila sam s grupom žena iz zone otpora u žrtvi, a ono što su mi rekli su genetske malformacije, djeca rođena s kognitivnim poremećajima i poremećajima učenja, kardiorespiratorne bolesti i iznenadne epizode kontaminacije za što nisu uvijek pronašle objašnjenje. Istog dana 2022-2023. godine više od 300 dječaka i djevojčica onesvijestilo se u školi na različitim mjestima, što se ponavljalo do studenoga 2022-2023. godine, dosegnuvši više od 1.000 ljudi. Vjeruju da je to bilo zbog interakcije različitih kemikalija.
-Zašto je Čile došao do ove krajnje točke?
-Nije to zbog bijede, već zbog lošeg koncepta bogatstva. Čile je dao primjer kao model za privatizaciju različitih sektora, poput mirovina. Voda koju opskrbljuje Santiago u vlasništvu je Aguasa Andinasa koji pripada Aguas de Barcelona. A sada kada žele proširiti neke hidroelektrane, treba im više vode i kupuju je od Aguas Andinasa, ali Santiago opskrbljuje pitkom vodom. To je posao odvojen od rizika i potreba ljudi, a koji stanovništvo ne stavlja u središte.
Ali svaki put koji nije svjestan da rješenja nužno prolaze trošeći manje energije, manje minerala i manje vode, opasan je put.
-Koje još loše primjere slijedimo?
-Prešli smo granice planeta. Ali svaki put koji nije svjestan da rješenja nužno prolaze trošeći manje energije, manje minerala i manje vode, opasan je put. Primjer je električni automobil. Dobro je elektrificirati javni i kolektivni prijevoz, ali misliti da od automobila s izgaranjem možemo prijeći na električni zabluda je jer su potrebni minerali poput litija, neodimija ili platine, koji su ograničeni. Da biste se borili protiv smanjenja materijala, ne morate biti ekolog. Dobro dijeljenje je kada resursi mogu zadovoljiti svačije potrebe.
-A kako bi se ovo moglo popraviti?
-Manjak socijalne pedagogije. Borba za Madrid Central dobar je primjer. Ljudi nisu glupi i na kraju kažu da će, ako će se oni ili njihova djeca razboljeti od disanja, biti potrebno usporiti promet u gradu ili stvoriti propise o smanjenju energije zgrada koje grijanjem i klimatizacijom stvaraju ogromne emisije . Tada je pasivnim tehnikama, propuhom ili postavljanjem solarnih panela na krovove moguće doseći 2050. poštujući pariške sporazume. Potrebna je politička volja i da mnogi ljudi razumiju trenutne probleme i žele te promjene. Moraš se probuditi.
-Jesmo li u tom trenutku?
-Mislim da su priroda krize i rješenja skrivena. Budući da većina rješenja uključuje zaustavljanje ogromne dobiti koju imaju neki gospodarski sektori. Ali klimatske promjene ne mogu se riješiti kapitalističkom logikom jer je ovaj model uzrok ekološke krize. I to mora biti jasno rečeno. Katastrofa ne čini ništa da se izvuče iz kolapsa.
-Koje velike istine treba reći?
-Prvo da ekonomija ne bi trebala nastaviti rasti s istim kriterijima kao do sada. Osim što dobrobit ljudi ne može nastaviti počivati na potrošnji sve više i više stvari. I naučite živjeti s više pravde. Da bismo razumjeli trenutak u kojem živimo i izašli iz ove krize, moramo naučiti dijeliti do krajnjih razina.
-Kakvu bi ulogu u svemu tome trebala igrati tehnologija?
-Nove tehnologije neće nas dovesti do dematerijalizirane ekonomije, jer su informacijske i komunikacijske tehnologije, uključujući 5G, sve samo ne dematerijalizirane. Količina materijala, poslužitelja, zaslona, antena, minerala … koja im je potrebna je ogromna i opskrbljena je mineralima iz zemlje. Nadalje, zdravstvene procjene ovih mjera se ne procjenjuju.
-Na kraju, mislite li da postoji rasizam u okolišu?
-Da, neželjena infrastruktura uvijek je u područjima s manje prednosti, poput spalionica. Ali ako se želite boriti s nečim, morate se organizirati. Douglas Rushkoff u svojoj knjizi Team Human navodi kako se udružiti s drugim ljudima kako bi se riješili katastrofe za koju milijunaši znaju da se približavamo i od koje planiraju pobjeći s tehnologijom. Zdravlje ne obavještava da je elektromagnetsko zagađenje štetno, iako je očito da, ako se i okoliš razboli, i mi. Zbog toga se toliko fibromialgiji i endometriozi pristupa kao da su histerija.
Je li Green New Deal rješenje?
Yayo Herrero upozorava na rizike svjetskog programa koji su predložile međunarodne organizacije. Program javnih ulaganja poznat kao New Deal pomogao je europskim gospodarstvima da za nekoliko godina prebrode bijedu nakon Drugog svjetskog rata. Sada međunarodne organizacije promoviraju Zeleni novi dogovor za borbu protiv klimatskih promjena. U Europi govorimo o Zelenom dogovoru.
Yayo Herrero je kritičan prema njemu. Iza ovog novog ekonomskog programa koji simulira zeleno kretanje "možda postoji sve, jer smo potrošili puno kočenja", kaže Herrero. Prijedlozi mogu završiti ekofašizmom i zelenim kapitalizmom koji ne rješava naše probleme.
"Je li ovaj program svjestan da je potrebno smanjivati, radikalno raspodijeliti bogatstvo, ne samo najbogatijih, već i onih koji imaju više od našeg udjela?"
"Predlagati da oni koji su zaradili mogu i dalje zarađivati isto ozbiljna je pogreška. … Postoje ljudi s moći koji se kreću, znajući koje rezerve postoje, znajući prognoze koje mi ne znamo, koji upravljaju računima za vodu, izvorima energije …" .
"Političari su ubacili mit o rastu povezan s dobrobiti, a iako su svjesni da se nešto mora poduzeti, rješenja se sudaraju s ekonomskim modelom koji imamo", objašnjava.
I ovdje vam nedostaje hrabrosti, hrabrosti i odvažnosti za djelovanje, kaže Herrero. Ali ako postoje političari koji pretpostave da imamo problem i da će se on riješiti samo distribucijom, "druge stvari počet će se mijenjati, a ne tehnologijom. Uz političku volju, neke od tih promjena mogle bi se uspostaviti odmah."
