"Život koji živi dobro je ono što najbolje pomaže umrijeti"
Silvia Diez
Profesor palijativne medicine, radi na pružanju optimalne skrbi za umiruće. Njegove su riječi putokaz za bolje suočavanje sa smrću i životom.
Pratiti osobu koja će umrijeti mogao bi biti užasan trans za mnoge, ali Gian Domenico Borasio to smatra poklonom na kojem je zahvalan. "Moji me pacijenti podsjećaju na vlastitu svrhu, koja me tjera da iskoristim život, relativiziram svoje brige i vježbam zdrav odsjek."
U knjizi O dobro umirućem (ur. Plataforma), nagradi za najbolju popularnu znanstvenu knjigu u Njemačkoj u 2011. godini i od koje je već prodano 150 000 primjeraka, on razmišlja o tom trenutku s kojim ćemo se, prije ili kasnije, morati suočiti.
"Cilj mi je pomoći izgubiti strah od smrti, posebno bolne smrti, otkrivajući sredstva koja postoje kako bi se to izbjeglo. Društvo je sada otvorenije za rješavanje onoga što je bilo tabu", kaže ovaj neurolog, Profesor palijativne medicine na Sveučilištu u Lozani i profesor na Tehničkom sveučilištu u Münchenu, koji osigurava da liječnici u Njemačkoj i Švicarskoj imaju obuku za ovu specijalnost koja će pratiti pacijente koji ne mogu spasiti.
-Zašto se posvećujete palijativnoj medicini?
-Kao neurolog brinuo sam o više od tisuću zahvaćenih amiotrofičnom lateralnom sklerozom (ALS), bolešću koja dovodi do smrti uslijed progresivne paralize. Provela sam klinička ispitivanja kako bih poboljšala njegovu prognozu, ali oni nisu uspjeli, kao i sva druga, jer uzrok ove bolesti nije poznat. Tako sam se brinuo da ih pratim i brinem o njima što bolje do zadnjeg trenutka.
Kako bih mu ublažio respiratorne probleme uveo sam neinvazivnu ventilaciju, nešto što nije bilo poznato u 90-ima. Tada mi je kolega rekao: "Znate li da se ono što radite zove palijativna medicina?" Moj odgovor nije bio vrlo inteligentan: "lijek, što?". Ali počeo sam istraživati ovu specijalnost.
-A kako biste definirali palijativnu medicinu?
- Palijativna medicina ne želi izliječiti već poboljšati kvalitetu života , iako za to koristi ista sredstva.
Brinula sam o ženi koja je zbog tumora na mozgu patila od paralize koja ju je toliko deprimirala da nije htjela ni vidjeti svoju djecu. Upotrijebio sam sofisticirane tehnike radiokirurgije kako bih eliminirao paralizu, što ju je ohrabrilo, pa je pristala reći zbogom svojoj obitelji.
„Zašto trošiti toliko novca ako će i osoba umrijeti na isti način?“ Kolege su mi zamjerale. No, milijuni se troše svaki dan, posebno na kemoterapiju, koja ponekad nije korisna i pogoršava kvalitetu života pacijenta .
Jer ta žena koja se oprostila od svoje djece značila je moći umrijeti u miru. I omogućio je njezinoj djeci da se sa gubitkom suoče na zdraviji način, nečim što pozitivno utječe na njihov odnos prema životu i prema smrti tijekom cijelog njihova života.
U palijativnoj medicini važno je subjektivno iskustvo pacijenta. Liječnik mora znati prepoznati kada promijeniti svoj cilj i, umjesto štednje, posvetiti se praćenju. Kad je pokušaj izlječenja beskoristan, dobro je imati stručnjaka koji zna kako pomoći.
Palijativna medicina više je od terapije boli. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ona se bavi fizičkim, psihosocijalnim i duhovnim problemima pacijenata i njihovih obitelji. Ovo je revolucija jer su po prvi puta u medicini fizički, psihosocijalni i duhovni problemi na istoj razini. Koncentracija na zahvaćeni organ, tipična za medicinsku specijalizaciju, prepreka je sveobuhvatnom praćenju pacijenta.
-Smatra li moderna medicina smrt neuspjehom?
-Za medicinu smrt je neprijatelj. Zahvaljujući medicini, naše se očekivano trajanje života dramatično povećalo u posljednjih pedeset godina. Ali ova nas je euforija zaboravila da smrt ionako dolazi.
To je ono što ponovno otkrivamo zahvaljujući dragocjenom radu Cicely Saunders, majke palijativne medicine, koja je sada pokojna i koja je s mog gledišta zaslužila Nobelovu nagradu za medicinu više od mnogih molekularnih biologa koji nikada nisu bili uz pacijenta .
- Smrt i rođenje imaju paralelu?
-Da, zapravo su to jedini događaji zajednički svim ljudima i živim bićima. U oba je priroda pronašla idealnu metodu za njihovo ostvarenje i oni se teže razvijaju bez medicinskih intervencija.
U Nizozemskoj, gdje se polovica svih porođaja odvija kod kuće bez liječnika, stopa smrtnosti za novorođenčad je niža. Isto se događa u vrijeme smrti: 90% procesa smrti moglo bi se odvijati kod kuće uz pratnju obiteljskih liječnika obučenih za ovo pitanje i pomoć sestrinskog osoblja.
Oko 10% trebat će specijaliziranu njegu u palijativnoj medicini, koja se često može pružiti i kod kuće. Samo 2% trebat će hospitalizaciju.
-Ima li disanje relevantnu ulogu u smrti?
-Da. Na kraju života bol predstavlja samo trećinu tjelesnih simptoma i u gotovo svim se slučajevima može smanjiti. Najgori simptomi povezani su s otežano disanjem.
Kratkoća daha stvara anksioznost, a to povećava dispneju. Taj se začarani krug mora brzo riješiti morfijom, najučinkovitijim lijekom za respiratorne probleme.
"Farmaceutska industrija ima lijekove protiv raka s kojima gotovo da nema rezultata i čiji pojedinačni trošak doseže 100.000 eura."
- Mnogi liječnici potvrđuju da se morfij zlostavlja.
-Neki se liječnici boje da davanje morfija predstavlja neku vrstu eutanazije, ali ako je ta tvar u dobroj proporciji, produžava život. Netko pod stresom zbog nedostatka zraka umire loše i prije. Mirnoća koju pruža morfij olakšava mirnu smrt, a tijelo s dobrobiti traje dulje.
Vrlo je ozbiljna medicinska greška ako se ne daje morfij čovjeku koji umire koji pati od dispneje . Otuda moja odlučnost da liječnici dobiju dobru obuku iz palijativne medicine, nešto što se u Španjolskoj događa samo na nekoliko medicinskih fakulteta. Nakon zakona koji sam predao njemačkom parlamentu, sve njemačke medicinske škole dužne su dati znanje o palijativnoj medicini. Isto sam dobio u Švicarskoj.
-Da li se zdravstveni sustavi nerado uvode u rad palijativne medicine?
-Da, iz financijskih razloga. Farmaceutska industrija stavila je na prodaju lijekove protiv raka s kojima se postiže malo rezultata i čiji pojedinačni trošak doseže 100.000 eura. Znamo da se trećina ukupnih zdravstvenih troškova neke osobe dogodi u posljednje dvije godine njihova života. Govorimo o ogromnim brojevima koje bi palijativna medicina mogla drastično smanjiti poboljšanjem kvalitete života pacijenata.
"Studija je pokazala da pacijenti s uznapredovalim karcinomom koji se okreću palijativnoj medicini imaju bolju kvalitetu života od onih koji odaberu agresivne načine liječenja."
Troškovi su niži, ali najrevolucionarnije je to što pacijenti koji se liječe palijativnom medicinom u prosjeku žive tri mjeseca duže od pacijenata koji to ne odaberu. To je san svakog zdravstvenog sustava: veća kvaliteta života i niži troškovi. Pa, nije implementiran kako ne bi smanjio koristi nekih.
-Može li netko odlučiti što želi, a što ne kad umre?
-Da, stvaranje oporuke za život, koja određuje što želimo i ne želimo na kraju svog života. A u praksi je još važnije imenovati terapeutskog predstavnika koji može braniti našu želju za nama.
-Postoje li pravila za umiranje?
-Na kraju života postoje tri pravila: razgovarati, razgovarati i razgovarati. Komunikacija između profesionalaca je osnovna.
Komunikacija unutar obitelji često zahtijeva intervenciju nekoga izvana kako bi se deblokirala situacija kada se pacijent i oni bliski štite . To je nešto što se često događa. Na primjer, liječnik dolazi u dom umirućeg starca. Žena ga zamoli da joj ne govori ništa o ozbiljnosti njegovog stanja. Dok ga posjećuje, pacijent kaže: "Nemojte reći mojoj ženi, ali znam da ću uskoro umrijeti." Liječnik odgovara da njegova supruga već zna i starac počinje plakati. Supruga u tom trenutku ulazi i kad ga vidi viče: „Zabranila sam ti da mu kažeš! Tada mu starac kaže što se dogodilo i oboje se zagrle između jecaja.
Komunikacija je također presudna u odnosu liječnik-pacijent. I dokazano je da je zadovoljstvo pacijenta proporcionalno njihovom sudjelovanju u razgovoru, koje bi trebalo biti veće od liječnika. U teškim se situacijama s najvećom dubinom pamti onaj komunikacijski dio koji odgovara tjelesnom i emocionalnom (neverbalnom) jeziku. Impresivno je vidjeti kako duhovni savjetnici sjede na krevetu postupno uspostavljajući kontakt s pacijentom dodirom.
"Život je taj koji najviše pomaže umrijeti dobro. Najgore je shvatiti da će netko umrijeti, a nije živio."
-Možete li nam reći više o ulozi duhovnih savjetnika?
-Ozbiljne bolesti ne utječu samo na tijelo već i na duh, zbog čega psiholozi i psihoterapeuti nude neprocjenjivu pomoć . U Njemačkoj su odrasle u jednoj studiji pitali jesu li religiozni ili ne. Samo 10% odgovorilo je potvrdno. Ali kad se pacijente palijativne skrbi pita jesu li vjernici u širem smislu tog pojma, 9 od 10 kima glavom. Duhovnost postaje relevantna na kraju života. Stoga, uz kontrolu tjelesnih simptoma, pružanje njege na psihološkoj i socijalnoj razini, mora se riješiti i duhovni aspekt.
Svojim duhom trebali bismo paziti na istu brigu kao i sa kostima, uz pružanje potrebne pomoći kada je teret pretežak. „Nevjerojatna je sva snaga koju duša može dati tijelu!“ Napisao je Wilhelm von Humboldt.
-Postoje ljudi koji žele znati da će umrijeti i drugi koji to neće učiniti. Kako se ponašate?
-To je umjetnost liječnika. Pacijent ima pravo znati koliko i ne znati . Koristi se tehnika razgovora u kojoj se pacijentu prikazuju neke informacije i očekuje se njihova reakcija. Iz vaših pitanja informirani ste više ili ne. Sve što je rečeno je istina, ali nisu sve informacije bačene preko toga, ali čekamo da vidimo koja je njihova potražnja, a koja se vremenom može razlikovati.
-Pomaže li meditacija na kraju života?
-Neki ljudi znaju. Moj pacijent bio je uspješan poslovni čovjek i imao je 48 godina kada mu je dijagnosticirana ALS. Postao je vrlo depresivan i po savjetu prijatelja počeo je meditirati.
Meditacija mu je promijenila pogled na život. Nikad neću zaboraviti njegove riječi: „Mislim da je moja kvaliteta života sada bolja nego prije bolesti. Prije nisam imao vremena i uvijek sam bio pod stresom. Sad imam puno vremena i svjestan sam što živim. Zbog toga intenzivnije uživam u malim radostima. "
"Meditacija nema cilj, osim da nam pokaže ljepotu i vrijednost sadašnjeg trenutka."
-Svi konačni savjet?
-Život koji je proživljen najviše pomaže da se dobro umre. Najgore je ne reći: "Živio sam život i sad ću umrijeti", već shvatiti da će netko umrijeti, a nije živio. Suočeni sa izgledom smrti, ljudi prepoznaju ono što je zaista važno . Pitanje je što možemo učiniti za postizanje tog znanja prije nego što se suočimo s njim.
