"Ne možemo zaustaviti tjeskobu, ali možemo se naučiti brinuti o sebi"
Autor knjige "Kraj anksioznosti" u svojoj knjizi utjelovljuje metodu kojom je naučio nositi se sa svojim simptomima i učiniti ih saveznicima promjena.
Gio Zararri napisao je Kraj anksioznosti (Ediciones Vergara) iz potrebe da podijeli svoj postupak protiv anksioznosti, za koji smatra da uvijek dolazi iz neposredne potrebe za promjenom: naše. "Vjerujem u svoju odgovornost prema svom životu i sreći; to nije uvijek lako, ali je moguće, a sreću čine trenuci. U jednom od tih trenutaka zamišljao sam tu prošlost svojom knjigom i mislio sam da ne samo da joj mogu pomoći, već također ostvarite još jedan od mojih snova: pisanje ", kaže nam.
"Želio sam stvoriti tu knjigu koja mi je trebala prije gotovo dvadeset godina. Knjigu koja je objasnila što mi se stvarno događa, priručnik koji će mi pomoći da shvatim da moj život nije samo u opasnosti, već i da unosi one promjene koje moja tjeskoba Htio sam za sebe, mogao bih od njega napraviti divniji život nego što sam ikad zamišljao ", iskren je Zarrari.
Intervju s Giom Zararrijem
-Zašto mislite da je tjeskoba tako često zlo u našem današnjem društvu?
-Da bih odgovorio na ovo pitanje, pokušat ću pojasniti da anksioznost sama po sebi nije zlo, zlo dolazi kad se anksioznost pojavi i ostane bez potrebe za tim, a da se ne moramo suočiti sa stvarnom opasnošću. Ako, na primjer, dok smo na terenu primijetimo kako nas zmija pokušava napasti, naše će tijelo promatrati taj podražaj, procijeniti situaciju kao opasnu i reagirati stvarajući promjene u nama. Te biološke i psihološke promjene, ta reakcija, to je tjeskoba, a te promjene su njezini simptomi, simptomi koji nam, suočeni s prijetećom situacijom poput zmije, pomažu da se suočimo s opasnošću na gotovo automatski način, pripremajući nas za borbu. ili let, reakcija koja nas je u mnogim prilikama spasila i spasit će nam život (zasigurno svaka osoba zna osobnu situaciju).Reakcija koja nestaje kad opasnost prođe i obično je ni ne primijetimo.
Problem na koji se svi pozivaju kada govore o anksioznosti, javlja se kada taj alarm zapravo ne postoji, ali procjena podražaja oslobodila je tjeskobu u nama i održava je. Ovdje anksioznost započinje kao poremećaj ili patologija, budući da može biti jača i ograničavajuća što duže traje i što je veća panika koju nam taj lažni alarm izaziva, alarm koji obično ima veze s tako malim opasnim i rutinskim događajima kao što su izlasci na ulicu ili liftom.
Anksioznost je glavni obrambeni mehanizam našeg tijela od prijetećih situacija, sustav uzbune koji je ljudskoj vrsti pomogao da preživi milijunima godina.
Najveći problem i zasigurno glavni razlog zašto je anksioznost tako raširena patologija u naše vrijeme je taj što su glavni akteri ili aktivatori ovog mehanizma amigdala u limbičkom mozgu i reptilski mozak, dva od područja najstariji u našem mozgu. Upravljanje i procjena opasnosti i reakcija ne prolaze kroz naš razum, jer ako bismo to učinili i stavili se pred slučaj poput primjera zmije, predugo bismo odreagirali na opasnost i sigurno bi nam život išao na to.
Da bismo ga bolje razumjeli, možemo prihvatiti da se svaki organizam postupno razvija s vremenom i da su mu potrebne tisuće ili milijuni godina da se napravi „poboljšanja". Primjer može biti rast vrata žirafa: to se nije događalo iz jednog u drugi dan. Umjesto toga, tisućama je godina rastao milimetar po milimetar kako bi se prilagodio okolišu, ali čovječanstvo je posljednjih stoljeća vidjelo više promjena nego u milijunima godina koliko smo na planeti.
Ako uzmemo u obzir ovaj vrtoglavi tempo i kako mozak ne koristi razum puno da bi reagirao na anksioznost, možemo shvatiti zašto je anksioznost najrasprostranjeniji problem mentalnog zdravlja na svijetu: problemi tako malo zabrinjavajući za Naš tjelesni ili vitalni integritet, poput otkaza, promjene kuće ili lošeg prolaska prilikom ulaska u dizalo ili automobil, naš sustav upozorenja može procijeniti kao opasne situacije poput napada tigra.
Naš se mozak nije razvijao istom brzinom kao i naša okolina, jer su opasnosti još uvijek puno temeljnije i jednostavnije. Zbog toga ne razlikuje situacije poput otkaza ili napada lava: ako osjeća prijetnju, reagira bez razloga, a ta reakcija je tjeskoba.
Stresan način života, suočavanje s primarnim potrebama obitelji, obraćanje pozornosti na mnoge elemente kao što su prometni znakovi, plač djeteta, sljedeći sastanak ili toliko uobičajene i stresne poruke WhatsAppa, Oni su izvori tjeskobe i pretpostavljam da se do sada ljudi nisu morali suočiti s toliko različitih podražaja istovremeno i u tako kratkom vremenskom razmaku.
Svijet ide prebrzo, neobuzdana utrka s vrlo malo značenja koja povećava stres, tjeskobu i depresiju u naše vrijeme, poznate kao bolesti stoljeća.
-Kako ste shvatili da je ono što ste osjećali tjeskoba?
-Na kraju anksioznosti objašnjavam cijeli taj proces i mislim da je to jedan od razloga koji mojoj knjizi daju najveću vrijednost, jer je praktički 100% ljudi koji su patili ili pate od anksioznosti prošli isto.
- Simptomi prvo stignu, vjerujemo i osjećamo da je naš život u opasnosti, većina nas odlazi na hitnu pomoć u bolnici i, kad nam se dijagnosticira anksioznost, odbijamo je prihvatiti jer je smatramo nečim uobičajenim i ne baš opasnim.
- Tada počinjemo istraživati, tražiti, proučavati svoje simptome, a hipohondrija i briga stižu. Želimo ozdraviti, želimo se ponovno osjećati onako kako smo se osjećali i jako se bojimo, pa smo u to uložili sve napore …
- I tada, suočeni s poteškoćama, glupostima i vragom u koje smo shvatili da je naš život postao ne preostaje nam drugo nego potražiti pomoć, pokušavajući pronaći svjetlo koje nam vraća određenu jasnoću onoga što nam se događa.
U mom slučaju to je svjetlo došlo kad sam se obratila psihologu i pronašla knjigu koja sažima sve simptome koje je anksioznost razmatrala. To otkriće, razumijevanje mnogih od ovih simptoma od kojih sam i ja patila i znajući da je nemoguće da ih neka druga bolest sve sadrži, značilo je prije i poslije u mom problemu. Počeo sam prihvaćati da je moja stvar anksioznost i zato sam se počeo liječiti, shvaćajući da su moji simptomi mnogo puta najbolji kompas koji ukazuje na put naprijed, stvari koje bih trebao poboljšati …
I to bi bio taj proces i to iskustvo zajedno s anksioznošću, zbog kojeg bih se jednog dana osjećao potrebnim da pišem, pokušavajući pomoći ljudima poput mene da se suoče s problemom u njihovo vrijeme, dajući one odgovore i alate koji su i meni jednog dana trebali, ali Nisam pronašao i sažeo ih u knjizi, metodu, "kraj tjeskobe". Čini se da poruka koja na sreću, to mi je bila glavna namjera, pomaže mnogim ljudima.
-U svojoj knjizi kažete da vam je tjeskoba donijela dobre stvari … što iz nje možemo naučiti?
-Možemo naučiti mnoge stvari, posebno o sebi.
Ne postoji bolji učitelj od života, a mnogo nam puta dvoboji ili loši trenuci donose najbolje učenje, a tako je bilo i meni, a može i svima: suživot s anksioznošću može donijeti učenje.
Do danas mogu reći da sam iz tog iskustva izvukao mnogo dobrih stvari, uključujući knjigu koja mnogim ljudima pomaže da se znaju nositi i boriti se protiv nje, a također da bi ta potreba za poboljšanjem stvorila novu i bolju verziju mene samog.
"Kao što objašnjavam u kraju anksioznosti, kad se suočimo s problemom, imamo dvije mogućnosti: izbjeći ga ili se s njim suočiti, a izbjegavanje, barem s obzirom na anksioznost, samo čini problem mnogo većim."
Zato nam poteškoća ne ostavlja druge mogućnosti nego da počnemo raditi na tome da prestanemo patiti od toga ili da ga izbjegnemo, radije ćemo požaliti ili se liječiti samo anksioliticima (koji problem nikada ne bi uklonili; oni bi samo na trenutak ublažili simptome).
U knjizi potičem ljude da preuzmu odgovornost i rade na prevladavanju problema, objašnjavam kako sam to učinio i kako to mogu i oni, ali iznova naglašavam da je čitanje beskorisno ako ga ne provodimo u praksi.
Stoga pokušavam objasniti kako nam simptomi mogu pomoći da shvatimo koje situacije, način života ili odluke mogu biti iza onoga što trpimo, tako da kasnije, pokušavajući poboljšati te senzacije, počinjemo mijenjati ne samo okruženje i situacije, već prije svega mi sami, uspijevajući stvoriti vlastitu transformaciju prema boljoj verziji.
Široko govoreći, u kraju anksioznosti komentiram kako sam, prevladavajući anksioznost, prestao da se bojim tahikardije i mnogih drugih simptoma, poboljšavajući i način na koji sam se suočio sa svojim socijalnim situacijama, birajući prijatelje, pa čak i usvajajući puno života zdravije. Uz sve to stekao sam puno na samopoštovanju i samokontroli i uspio sam ostvariti neke svoje snove, poput života i rada 9 godina u Rimu, otvaranja tvrtke, putovanja oko svijeta ili pisanja knjige.
-Kojim ste dijelom puta prema razumijevanju tjeskobe hodali sami i koji ste dio hodali zajedno sa stručnjakom?
-Ovu temu smatram vrlo važnom u pogledu anksioznosti, jer, ovisno o stupnju i vrsti anksioznosti (OKP, fobije, generalizirana anksioznost ili druge), nije samo uputno otići specijalistu već je i savjetujem. U mom sam slučaju, zahvaljujući odlasku psihologu, otkrio ne samo u čemu je stvarni problem već i koji bi koraci koje moram poduzeti da bih postigao svoj cilj mogli biti.
Moram reći da kad imamo anksioznost, imamo tendenciju previše se brinuti i previše istraživati, a što je najgore, toliko smo zabrinuti da nas bilo koja riječ ili ideja mogu predložiti do te mjere da povećamo tjeskobu. Iz tog razloga, a također i zbog složenosti suočavanja s nekim vrstama i stupnjevima anksioznosti, smatram da je vrlo važno ne samo biti informiran već, prije svega, dobro to raditi.
Terapija temelji akciju na znanju, pa je prije svega razumjeti što nam se događa i koje su ili koje su najbolje metode za suočavanje i prevladavanje problema.
Ovaj posao mogu obaviti i psiholog i trener, ali knjiga ga također može dobiti. Iz tog razloga mislim da se moja knjiga, kad se suoči s prvom anksioznošću ili generaliziranom tjeskobom koja se nije previše produžila s vremenom, može koristiti i za učenje i za liječenje problema. Ali također smatram da ako je anksioznost postala previše ugrađena, a da je nije liječila, ako su neke vrste fobija među simptomima ili ako osoba pati od čestih napadaja panike, knjiga može biti od velike pomoći, ali teško da će sama po sebi biti riješenje. U tim bi slučajevima bilo poželjno koristiti i psihologa i zasigurno lijekove koji nam pomažu u boljem rješavanju svakodnevnih poteškoća.
U tjelesnoj anksioznosti poput moje, u kojoj je glavna briga bila mogućnost patnje od srčanih problema ili karcinoma (najčešća i najrasprostranjenija vrsta anksioznosti), psiholog mi je dao znanje, ali terapija bi se provodila sama zajedno do te rasvjete.
-Kao što dobro napominjete u svojoj knjizi, ključevi za borbu protiv simptoma koji uzrokuju tjeskobu često su u nama. Koje ste alate koristili i koristite li se svakodnevno u borbi protiv njega?
-Simptomi pomažu prepoznati razloge koji utječu na nas, a bez simptoma nema anksioznosti, jer ako nema simptoma, to znači da se naše tijelo vratilo u ravnotežu i da je naš alarmni sustav deaktiviran.
U mom slučaju, anksioznost mi je dala do znanja da moram voditi računa o sebi kako bih izbjegao više lažnih alarma ili barem bio spreman, pa sam tako stvorio i još uvijek održavam zdrave navike u svom životu poput vježbanja, čitanja, zdrave prehrane ili neke druge vježbe pažljivosti .
Mislim da je onoliko koliko je potrebno kao razumijevanje anksioznosti i znati kako liječiti, briga o sebi, kako da reagiramo na probleme poput anksioznosti, tako i da se suočimo s budućim dvobojima ili neugodnim situacijama, stoga zadržavanje mnogih od ovih alata i njihovo pretvaranje u navike može puno poboljšati naš životni stil. O ovome će biti riječ u sljedećoj knjizi na kojoj radim: o razumijevanju važnosti održavanja zdravog načina života koji nam pomaže da više i bolje uživamo u životu.
-Može li zauvijek prekinuti tjeskobu?
-Mislim da to nije moguće, štoviše, kao što sam rekao na početku intervjua, tjeskoba je nužna za evoluciju i opstanak čovjeka, a bez toga naša vrsta prestaje postojati. Ono što bi se trebalo naučiti jest znati kako bolje upravljati svojim osjećajima, bolje se brinuti o sebi, a također i bolje paziti na svoju okolinu, tako da više nema lažnih alarma, ili barem ako to čine, biti spremniji i znati kako se prema njima ponašati na najbolji mogući način.
-Što mislite o psihijatrima koji anksioznost liječe tabletama i sustavno?
- Smatram i nadam se da je malo psihijatara usmjereno na liječenje isključivo tabletama. Tablete bi trebale biti još jedan alat, vrsta gipsa koji pokušava izliječiti uganuće: kasnije će biti potrebna rehabilitacija da bi se zacijelio prekid, sam gips nije od koristi.
U slučaju anksioznosti, uganuće je u našem umu i terapija bi trebala biti više bihevioralna nego fizička, ali svaki tretman koji rješenje temelji isključivo na upotrebi tableta predodređen je neuspjeh, jer anksiolitici služe za ublažavanje fizički simptomi, ali ih ne uklanjaju, a također generiraju ovisnost i toleranciju, s čime su njihove potrebe sve veće, a učinak manji.
Kako je problem više u tome što smo situaciju koja ne preokreće opasnost procijenili kao potpuno prijeteću, ove tablete nikada neće promijeniti način na koji procjenjujemo istu situaciju i nikada neće ukloniti problem, samo će ublažiti simptome, i to ne zadugo. Rješenje će biti povratak u normalizaciju te situacije ili podražaja koji uzrokuje taj alarm.
Uz sve ovo, ne kažem da nisu potrebni, jer u mnogim slučajevima mogu puno pomoći u zajedničkom životu i podnošenju emocionalne boli, ali ih treba koristiti zajedno s terapijom i tako postupno eliminirati, liječiti anksioznost kako treba, s akcija, bilo da dolazi iz savjeta psihologa ili iz knjige.
