3 koraka za oporavak naše čovječnosti
Xavier Torró
Biti 'čovjek' znači biti u dubokom kontaktu sa sobom i s drugima. Za to je potrebno povratiti našu sposobnost za zadovoljstvo, integrirati etičke vrijednosti u našu savjest i transformirati konkurentnost u suradnji.
Živimo u razdoblju blijede vrijednosti ljudskog života: konkurentnost, produktivnost, ubrzanje svakodnevnog života, pražnjenje društvenih odnosa, sveprisutna tehnizacija i izolacija u prenaseljenom svijetu čini da mnogi od nas osjećaju svako sve prazniji, usamljeniji i frustriraniji.
Povijest čovječanstva doživjela je trenutke procvata humanističke misli i trenutke pomrčine. Stoga se govori o drevnom humanizmu koji su razvili grčka i rimska filozofija i književnost. Bliže našim danima nalazimo renesansni humanizam, koji se suprotstavlja viziji srednjovjekovnog čovjeka, čovjeka koji se oporavlja od kreativnosti, njegove sposobnosti da preobrazi svijet i njegove želje za naporima da izgradi vlastitu sudbinu.
Neophodno je da se vratimo pulsu života i ljudsko biće postavimo u središte društvenih procesa. Ali kako možemo povratiti svoju humanost? Mislim da su tri ključna čimbenika koja nam mogu omogućiti.
1. Oporavite našu sposobnost za zadovoljstvo
Užitak razumijemo u širem smislu: uživanje u svim trenucima našeg života, odnosa s partnerom, na poslu, s djecom, u šetnji planinama, zalaskom sunca ili tijekom razgovora s prijatelji. Prema mišljenju psihijatra Wilhelma Reicha, ovaj je ekspanzivni stav osnovna manifestacija života, ali težina kulture sprječava njegovo izražavanje i pretvara ga u kontrakciju, a time i u destruktivnost i socijalni sadizam.
Da bismo oporavili svoju čovječnost, potrebno je povezati se s tijelom, ritmom i potrebama; razumite ih i stavite sredstva na svoje zadovoljstvo. Kao roditelji i odgajatelji, moramo olakšati izražavanje stvarnih potreba najmlađih kako bi se povezali sami sa sobom, potvrđujući se u svom biću. Ali da bismo živjeli ono što radimo sa zadovoljstvom, potrebna nam je ljubav.
Samo s ljubavlju možemo se predano i napušteno suočiti sa svakim trenutkom svog života. Ljubav je toliko snažna sila da pogoduje rastu i razvoju živih bića, olakšava sreću zacjeljujući rane i dopušta radost tjerajući tugu. Moramo izmisliti svoj svijet, svoje institucije i svoje odnose koji se temelje na ljubavi. Tek tada možemo povratiti zadovoljstvo življenja.
2. Razmislite o našim etičkim vrijednostima
Bilo bi potrebno oporaviti niz etičkih vrijednosti koje nam omogućuju strukturiranje društvenog života i pronalazak smisla u njemu. Međutim, vrijednosti koje omogućuju da život ljudskih bića zaživi ne bi se trebale pojaviti u nama nametanjem bilo koga, niti ih treba mentalno pretpostavljati iz straha od božanske ili ljudske kazne. Da bi vrijednosti zaista imale smisla, one moraju nastati iz vlastite prirode ili kao nešto što smo živjeli tijekom našeg razvoja.
Samo ljudi razmišljaju o etici koja nam omogućuje da pronađemo značenje u svom individualnom i društvenom postojanju kao vrsta.
Prema Jean-Jacquesu Rousseauu, etika se mora temeljiti na ljudskoj prirodi, a posebno na dva osnovna osjećaja: "ljubavi prema sebi" i "pobožnosti". "Ljubav prema sebi" bila bi usporediva s instinktom očuvanja koji želi zadovoljiti naše potrebe za preživljavanjem i prilagodbom. Ali Rousseau razlikuje "ljubav prema sebi" od "ljubavi prema sebi" ili sebičnosti, koja nastaje u društvu i koja je uzrok ljudske degeneracije.
"Ljubav prema sebi" potiče nas da se uspoređujemo s drugima i nastojimo da ih drugi uzmu u obzir, množeći svoje potrebe do ropstva. "Pobožnost" bi sa svoje strane bila prirodna nesklonost da se vidi kako neko drugo osjetljivo biće propada ili pati, a u osnovi i naši bližnji. Rousseau smatra "pobožnost" temeljem morala i drži da bismo bez nje bili poput čudovišta. Iz ta dva prirodna osjećaja razvio bi se i moral kao oblik ljudskog odnosa, i prirodni zakon kao normativni sustav koji regulira našu društvenu organizaciju.
S Rousseauovim konceptom "pobožnosti" povezan je moderni koncept "empatije", shvaćen kao sposobnost razumijevanja, pa čak i osjećaja osjećaja i naklonosti drugoga. Trenutno se empatija smatra prirodnom, urođenom dispozicijom koja se kod ljudi provodi kroz dva postupka: promatranje sukoba u kojem promatrač nastoji zauzeti stranu jedne od strana i pripovijedanje o priče kroz koje promatrač nastoji svijet vidjeti i razumjeti očima drugoga.
Oba se postupka počinju javljati s prvim iskustvima socijalizacije iz djetinjstva. Međutim, da bi se ta empatična sposobnost pravilno integrirala, moramo se osjećati popraćenima i poštovanima, kao i zaštićenima.
Odnos s poštovanjem prema stopi rasta naše djece, zadovoljenje njihovih potreba i izražavanje njihovih osjećaja, omogućuju uključivanje u svijest slike njihova tijela i njihovog stvarnog ja. Inače, dolazi do progresivnog gubitka kontakta s našim tijelom i, da bi se nadoknadio taj gubitak, stvara se idealizirana slika o sebi i nemogućnost povezivanja s našim osjećajima.
3. Transformirajte našu konkurentnost u suradnju
Kako se industrijsko društvo razvijalo, pali smo u individualizam i konkurenciju. Društveni život postao je borba za opstanak u kojoj su nas naveli da vjerujemo da je onaj koji pobjeđuje najjači, najdarovitiji. Na poslu, u učionicama, sportskim timovima, u previše područja društvenog života, naši su vršnjaci postali naši konkurenti, pretvarajući otvorenost i prihvaćanje u nepovjerenje i zavist.
Ljudski poslovi i aktivnosti općenito su ispunjeni mehaničkim rutinama i krutim pravilima koja sprječavaju viđenje drugog u njihovoj posebnosti. Masovna inkorporacija tehnologije u društvo pridonijela je izolaciji i pretvaranju našeg odnosa s drugima u nešto mehaničko i hladno.
Moramo i možemo poduzeti mjere u vezi s tim pitanjem i transformirati ovaj način života koji nas vodi u nesreću i egzistencijalnu prazninu.
Nismo natjecateljske, sebične i krvoločne životinje , već društvene životinje: tražimo odnos, komunikaciju i suradnju. Neki su etolozi zaključili da smo "pričljive" životinje koje kontakt traže radi užitka u razgovoru i zbog toga što su među svojim vršnjacima. Kad se osjećamo loše ili nemirno, volimo da nas se čuje, što nas opušta i ublažava nelagodu. Također volimo podučavati ono što znamo, dijeliti znanje i osjećati se popraćeno u našem načinu viđenja svijeta. Mala djeca i većina ljudi tijekom života nastoje se prilagoditi grupi kako bi se osjećali ugodno.
Antropologija je pokazala da su najvažniji podvizi naše vrste proizvod zadružnih tvrtki ili ljudskih skupina koje međusobno djeluju radi postizanja određene svrhe: poput lova, društvene podjele rada ili obiteljske organizacije. Nešto su Grci po prirodi definirali ljudsko biće kao društveno biće. Ili kako kažu moderni antropolozi: homo sapiens prilagođen je zajedničkom djelovanju i razmišljanju. Psihobiolog Michael Tomasello pokazao je da mala djeca imaju tendenciju biti suradljivi i korisni u mnogim situacijama. Ova sklonost ne proizlazi jer roditelji pojačavaju određeno suradničko ponašanje.
U svojim eksperimentima pokazao je da djeca imaju tendenciju razumjeti situaciju nekoga tko je u poteškoćama i zato mu pomažu. Kako stječu neovisnost, postaju selektivni i nude suradnju ljudima koji ih ne koriste i imaju tendenciju uzvratiti im uslugu.
Tomasello ovu suradnju izvodi iz ideje „uzajamnosti“: svi imamo koristi od suradnje, ali samo ako radimo zajedno, ako surađujemo.
Kod ljudi najučinkovitije kao društvo nije krutost društvenih funkcija, već suradnja i sposobnost zajedničkog provođenja projekata koji generiraju međusobna očekivanja. Izmišljanje sebe ne prolazi kroz stvaranje ljudskog bića napola čovjeka i napola stroja, već ispravljanje naleta koji nas sprječavaju da se povežemo s našom ljudskom prirodom i živimo svoj život pojedinačno i kolektivno na ugodniji i cjelovitiji način. Događa se i da vratimo smisao našeg postojanja, ispravno oporavljajući ljudske vrijednosti, sposobnost za zadovoljstvo, suradnju i komunikaciju s bližnjima.
