"Povoljan je trenutak da razmislimo što učiniti s onim što imamo"
Sira Robles
Književnik Roy Galán napisao je "Fuerte", koji nam govori o tome kako muškost može postati zatvor za mnoge muškarce (i za mnoge žene). Knjiga je to koja nam govori o snazi onih koji se nameću ovom modelu muškosti, ali i o njihovoj ranjivosti.
U svojoj knjizi Fuerte (Blackbirds, 2022-2023), književnik Roy Galán promišlja o tome koliko je socijalno nametnut specifičan način postajanja čovjekom i kako je ta stvarnost utjecala na njega.
Onome koji je morao živjeti otkad su ga suputnici malo isticali da je 'peder'. Njemu da su pokušali zahtijevati da bude konkretan oblik čovjeka kakav on nikada nije želio biti. "Ovu knjigu ne pišem iz ogorčenja, već iz nečeg revolucionarnog poput nade", kaže on.
"A kakva je nada, Roy?"
-Nada je da muškarci razumiju da u ovom "postajanju" muškarcima uništavamo mnoge stvari, da naučimo shvaćati sve ono što smo naučili kako bismo obranili onu snagu koju smo nazvali "čovjek", što naravno možemo i učiniti drugačiji i bolji način da sve ovo što je mačizam i strukturna nejednakost bude nešto prošlost.
-Jesi li uspio usprkos svemu biti čovjek kakav si želio?
-Barem mislim da sam uspio ne biti čovjek kakav su drugi željeli. A to je već puno.
-Što je muškost?
- Muževnost je zatvor, to je nešto što se ljude uči braniti jer postoji vrsta stalnog mandata, trajnog promatranja među ljudima.
Morate cijelo vrijeme pokazivati koliko ste muževni (i samim tim koliko ste „malo“ ženstveni) i to, osim što iscrpljuje i kastrira, generira puno nasilja oko vas. Jer se također događa jedna od premisa demonstracije muškosti jer ste javno sposobni pokazati što možete i što im nećete dopustiti da vam čine.
-Zašto mislite da je nametnut ovaj model muškosti? Mislite li da ova ideja mačo muškarca još uvijek vrijedi?
-Ne znam zašto je to nametnuto, ali jasno je da je to ono što smo nametnuli i nastavljamo nametati. Naravno da se ta ideja nastavlja nasljeđivati generacija za generacijom. Zašto se inače koristi kao uvreda "peder" za pozivanje onih muškaraca koji se ne pridržavaju hegemonističke ideje muškosti? Zašto se zovu nenaza?
Žensko je još uvijek apsolutno grđeno i izjednačeno s krhkošću. Važno je da se traže novi načini kako postati muškarac, nove reference muškosti i da nas ne uče da nešto nije u redu s pokazivanjem svoje krhkosti.
-Miguel Bosé znao je reći: "Dječaci ne plaču, oni se moraju boriti." Mnogi su muškarci povrijeđeni i nadasve vam nisu dopustili da izrazite svoje osjećaje … Jeste li morali plakati zbog te boli?
-Svi muškarci trebaju plakati jer su ljudi ljudi i ljudi moraju moći izraziti ono što osjećaju. Muškarci su naučeni da ako bismo pokazali kako se osjećamo, ako bismo svoje osjećaje i osjećaje ostavili na vidiku svih ljudi, to bi nas učinilo "zbunjenim" sa ženama, jer to su ženske "stvari".
Muškarce ne žele miješati sa ženama. Muškarci žele biti vrlo muževni.
Sve ono što „nije izraženo“, sve ono zbog čega smo muškarci osrednje emocionalno obrazovanje, a u mnogim slučajevima ni sami ne znamo što osjećamo jer nikada nismo prestali slušati taj dio. A onda slijede egzistencijalne krize, naravno. U mom slučaju stekao sam to obrazovanje i uvijek mi je bilo dopušteno istraživati svoju osjetljivost bez ikakvih ograničenja. Plakao sam, plačem i nadam se da ću puno plakati sa svime što me pokreće. Nisam sramežljiv prema osjećajima.
-Je li još uvijek otvorena ta rana?
-Svi mi imamo otvorene rane jer je život sam po sebi najveća otvorena rana koja postoji. Poricati to je poput želje poricati svijet. Prema onim ljudima koji su me branili zbog muškosti, nisam ih osjećao prema njima.
Volio bih da više čitaju, da više putuju, da budu empatičniji i da me vide, a ne ono što moraju srušiti da bi pokazali svoju snagu, ali razumijem da su se ponašali onako kako su odgojeni. Zbog toga je važno boriti se za drugu vrstu obrazovanja, za feminističko obrazovanje.
-Vaša knjiga je ujedno i molba u korist feminizma. Kažete da vas je feminizam nekako spasio. Zašto?
-Učinila sam da shvatim da životna iskustva nisu jedinstvena i izolirana već da postoji strukturni problem.
-Istina je da mnoge žene kažu da se identificiraju s vašim pogledom kada pišete o onome što osjećaju. U svojoj knjizi kažete da su se njima (nama) uvijek rugali muškarci. Je li to ono što vas tjera da se povežete s njima?
-Mislim da je između homoseksualne zajednice i žena uvijek postojalo prekrasno savezništvo. Siguran prostor u kojem ćete biti vi, u kojem ćete izraziti svoje želje bez osuđivanja sebe i bez osuđivanja sebe, mjesto bitne slobode za mnoge homoseksualne dječake koji u svojim obiteljima nisu mnogo puta pronašli potporu.
Tako su žene mnogo puta bile obitelj homoseksualaca.
Toliko smo im dužni. I mislim da su nam se, pored ugnjetavanja od strane patrijarhata, pridružili i radost i zadovoljstvo. To je najmoćnija stvar koja postoji.
-Žene su toliko slabe da je u kontekstu poput ovog u kojem živimo u zatvoru jedan od velikih socijalnih problema porast slučajeva seksističkog nasilja. Jesu li slabi uvijek suđeni platiti razbijena jela u društvu?
- Seksističko nasilje je strukturno nasilje koje se vrši nad ženama zato što su žene, zbog obzira koja se prema njima vrši, zbog specifičnog mjesta na kojem ih društvo smješta i pokušava ih zadržati.
Mnogo je ljudi koji još uvijek ne razumiju što je mačizam, kako djeluje i koje su njegove strašne posljedice. Problem koji ima veze s obzirom na to da su žene stvari i da nam pripadaju te da pokazuju da su naše čak smo ih sposobni slomiti. Zastrašujuće je to što nas uče da čak i tanjur vrijedi više od tijela, integriteta ili neoštećene žene.
-Kojim putem moramo ići socijalno kako bismo tog dominantnog mužjaka jednom zauvijek ostavili iza sebe?
-Mislim da su muškarci u dobrom trenutku da razmisle o sebi, da vide što želimo učiniti s onim što imamo, da potraže prostore u kojima možemo razgovarati o sebi, ne samo s javnih mjesta, ne iz teorije ili knjiga, već iz naše najdublje intime. To bi bio prvi korak koji treba poduzeti: shvatiti da nismo besmrtni ili svemogući.
-Konačno, osjećate li se trenutno snažno?
-Ne. Osjećam se potpuno ranjivo. Stvarnost onoga što proživljavamo stavlja svu tu ranjivost pred nas, potvrdu da ljudska bića trebaju druge, brigu i da moramo pomagati jedni drugima.
Ta je međuovisnost sama po sebi jedino što nas može učiniti snažnima u sustavu koji nagrađuje individualnost i konkurentnost. Kad netko kaže da je ranjiv, ono što govori je da ih se može povrijediti, ali i da ih se može voljeti.
Da biste saznali više …
Ako želite pročitati knjigu Fuerte (Blackbirds, 2022-2023) Roya Galána, možete je kupiti ovdje:
KUPITI
