"Postoje impulsi koji su usko povezani s našim najdubljim bićem"
Eva Millet
Iz svog pacijentskog iskustva i čitanja iz neuroznanosti, Hustvedt piše o umu i njegovim mehanizmima. Ostaju mnoga otvorena pitanja.
Siri Hustvedt, Nagrada princeze od Asturije za književnost, autorica je, između ostalih djela, Sjećanja na budućnost, Sve što sam volio i Elegija za Amerikanca (Anagram). Rođena prije 65 godina u Minnesoti, u braku s kolegom književnikom Paulom Austerom, doktorirala je na engleskoj književnosti i od malih nogu zainteresirala se za englesku školu psihoanalize.
Razgovarali smo s njom u vezi s njezinim neuroznanstvenim istraživanjima i iskustvom s psihoanalizom te kako se oni odražavaju u Drhtavoj ženi ili povijesti mojih živaca (Anagrama), koja pripovijeda o potrazi za objašnjenjem nekih zala koja, čini se, nemaju fizički uzrok.
Dok je javno govorila o svom ocu koji je preminuo dvije godine ranije, spisateljica i esejistica počela se tresti . Glas joj je bio miran, ali tijelo joj se nekontrolirano treslo, kao da je podvrgnuto električnom udaru. Bilo je još napada, za koje se činilo da nema podrijetla.
- Vaša je knjiga lucidna kronika vaše potrage za dijagnozom.
- Prvi put sam zadrhtao u znak počasti ocu koji je umro dvije godine ranije, na sveučilištu na kojem je bio profesor, pred svojim prijateljima i kolegama. Uvjeren sam da su osjećaji generirani tim trenutkom pokrenuli napade, ali nije jasno da ih je generirao odnos sa mojim ocem.
- Jesu li imali vrlo čvrstu vezu?
- Obožavala sam oca. Bio je suzdržan, staromodan, ali puno više uključen od ostalih roditelja svoje generacije. Bio je to vrlo blizak odnos. Njegovu smrt, iako je bilo predvidivo jer je bio star i bolestan, bilo je teže integrirati nego što je mogao zamisliti.
- Fobije mogu biti odgovor na strah od smrti. Mislite li da vam se ovo dogodilo?
- Smiješno u mom slučaju je to što je opći konsenzus - a razgovarao sam s mnogim psihijatrima i neurolozima - da moji drhtaji nisu bili ni panični ni fobični. U napadu panike osjećaš se kao da umireš, bojiš se … Nikad se nisam bojala.
- Ovo djelo odražava njegovo opsežno znanje o umu …
- Istraživao sam za ovu knjigu već 35 godina. Napisao sam ga za nekoliko mjeseci jer su mi svi podaci bili u glavi. Iskreno, mislim da nitko ne može patiti od mojih simptoma i napisati takvu knjigu u tako kratkom vremenu. Godinama sam čitao o tim temama i kad sam pretrpio napade već sam bio uključen u neuroznanost, u radne grupe, odlazio sam na konferencije, držao književne radionice na psihijatriji …
- Što najviše iznenađuje u ljudskom umu?
- Oduvijek me fasciniralo razumijevanje kako nesvjesne ideje djeluju u nama. Znam da je to nešto vrlo frojdovsko i povezano je s medicinom devetnaestog stoljeća, ali još uvijek ne znamo kako ove misli djeluju na fiziološkoj razini.
- Nakon napada počeo je tražiti odgovore. Zašto je vaše prvo putovanje biološko objašnjenje?
- Isprva sam mislio da patim od poremećaja "obraćenja" (prije poznatog kao histerija). Nešto se u očevoj smrti, u mojoj priči, pretvaralo u napad … Ali ta je teorija diskreditirana. Tako sam otišla psihijatru koji mi je dao lijek koji nije djelovao, a zatim sam otišla psihoanalitičaru kojeg i dalje viđam.
Fascinira me razumijevanje kako nesvjesne misli djeluju na nas, ali još uvijek ne znamo kako fiziološki utječu na nas.
- Znatiželjno je da se prije nije obratio psihoanalitičaru.
- Mislim da je to zato što sam se bojala onoga što bih mogla naći i jer nikada nisam osjećala da sam dovoljno loša … I zanimljivo je jer, iako sam mislila da će drhtaj ublažiti psihološkim tretmanom, moj mi je psihoanalitičar rekao da prvo moram izliječiti simptome otići neurologu. Konsenzus među liječnicima je da su moji drhtaji donekle neurološki, što ne znači da postoji emocionalni okidač. Oni su više povezani s mojom kroničnom migrenom, s epizodom naglih vrućica koje sam patila kao beba. I, kao i mnogi pacijenti, čini se da su se moji kronični neurološki problemi preselili u te drhtaje.
- Govori o svojoj preosjetljivosti, čak je i pogled na plavetnilo jezera bio nepodnošljiv. Postoji li nešto pozitivno u ovoj situaciji?
- Naravno. Ne bih se mijenjao ni za koga, ne bih mijenjao ništa: ne bih se želio riješiti migrene ili treme. Oni su dio moje povijesti. Ne pokušavam imati drugi život Da bih prevladao mogućnost da se ponove, meditiram (na primjer, prije nego što govorim u javnosti). Ali naučio sam živjeti s tim novim dijelom sebe, ova drhtava žena dio je moje stvarnosti.
- Mislite li da starenje čini ljude manje osjetljivima?
- U mom slučaju mislim da nije. Ono što čini (i pošteno je reći) jest pružiti vam više perspektiva i veću udaljenost od vaše priče na temelju intelektualnih parametara, misli. Oni su alati koje djeca nemaju. Zbog toga moramo jako paziti na svoju djecu: za njih je sve novo i njihovo je iskustvo neposredno, ne posreduje se jezikom i rasuđivanjem.
- Da, za njih je sve drama …
- Taj se intenzitet pokreće. Djeca su uvijek središte njihova svijeta. Postati odrasla osoba znači prepoznati da više nisi centar i da stvari nisu postavljene onako kako želiš.
- Mislite li da su tijelo i um cjelina?
- Da, za mene je razlika između some i psihe umjetna, mi smo jedno, a ne dvoje. Ono što ne znamo je kako to djeluje, kako su i misli neuroni. Na primjer, ako se sjetim odlomka iz knjige Georgea Elliota, postoje putevi, neuronska dinamika koji djeluju kad pomislim na Elliota. Ali kako se sadržaj ovog odlomka odnosi na neuronsku aktivnost, ne znamo. Kako utječu najsuptilnije nijanse jezika, kulture … još ne razumijemo kako misli i ideje utječu na naša tijela.
- A kako se moglo razumjeti nešto tako apstraktno?
- Mislim da nam nedostaje rječnika da bismo sustav razumjeli kao nešto što djeluje u cjelini. To ne znači da moramo razgovarati samo o neuronima, neurokemikalijama i dijelovima mozga. Da bismo obuhvatili cijeli život potreban nam je širi i drugačiji model izražavanja.
- Jeste li se zbog toga tako rano zainteresirali za književnost? Jeste li željeli staviti riječi na te osjećaje?
- Od malih nogu privlačile su me knjige i pjesme, ali i crtanje. Crtao je opsesivno! Odakle dolazi? Ne znam točno, mislim da postoje impulsi koji su povezani s našim najunutarnjim bićem. Većina moje ideje o "domu" je život u knjigama, bez njih se ne bih prepoznala.
