"Živjeti u sadašnjosti veliki je dar života"

Aida Garcia

Knjiga "Unutarnja sloboda" (Diana), Gaspara Hernándeza, proizlazi iz potrebe pisca i novinara da podijeli od čega se sastoji istinska sloboda. Na njegovim ćete stranicama pronaći i potrebne alate za postizanje.

Bernat Almirall

Gaspar Hernández treba malo uvoda za naše čitatelje. Redovito je objavio časopis Mentesana, a iz svog programa na Catalunya Ràdio, "L'ofici de viure", nastavlja se kladiti na pozitivnu psihologiju i emocionalnu dobrobit. Veliki uspjeh koji je postigao ovaj radijski program u svojih 11 godina emitiranja, napravljenog 2022-2023. godine, glavni katalonski televizijski kanal, TV3, odlučio mu je dati prostor na svom žaru. I tu se nastavlja.

Sada predstavlja knjigu La Libertad Interior (Diana), u kojoj nam nudi potrebne alate za postizanje autentične slobode. "Onima koji su zainteresirani ne izmišljam ništa, ali obraćam se velikim tradicijama mudrosti i velikim učiteljima kako bih objasnio u čemu se sastoji ta sloboda koju nam nitko ne može pružiti", kaže on.

A budući da se ništa ne događa slučajno, nije ni čudo što smo nekoliko tjedana nakon što je pušten u prodaju bili zatvoreni. Bili su - i moglo bi se reći da su - vrlo teški mjeseci u kojima je, kako autor komentira, "jedino što smo mogli njegovati unutarnju slobodu, na što sam upravo mislio prilikom pisanja knjige."

- "Unutarnja sloboda", vrlo atraktivan naslov. Zbog čega smo zarobljenici?
-Zarobljenici smo kolektivnih sustava vjerovanja i, prije svega, svojih misli i svog racionalnog uma. U knjizi objašnjavam kakve su one prepreke koje nas sprečavaju da budemo slobodni, tako da ih tko želi početi izbjegavati. Recimo da su poput slojeva luka, pa prvo što moramo učiniti je biti svjestan tog prvog sloja, a to je upravo ono što nismo. Tek tada ćemo postići iskustvo unutarnje slobode.

-A kako da saznamo što nismo?
-Radi se o obavljanju unutarnjeg posla. Sastoji se u tome da vidimo u kojoj smo mjeri svoje misli, jer je to za mene ulazna barijera. U kojoj smo mjeri ono što mislimo?

Mnogi se ljudi nisu ni pitali u kojoj su mjeri njihove misli, niti u kojoj mjeri on ili ona.

Vjerujemo da da, da su naše misli naša tvrda jezgra, ali umjesto toga ne vjerujemo da smo, na primjer, buke našeg želuca. Kad postanemo svjesni da nismo svoje misli, već postižemo ogromnu slobodu, a to može biti trenutno. U konačnici, radi se o istraživanju ovog pojma Autentičnog Ja koji se povezuje s našom suštinom, a ne s onim što mislimo da jesmo.

-Drugo bi pitanje bilo u kojoj smo mjeri svoj spol, svoje godine, zemlja u kojoj smo rođeni … I kad uklonimo sve ove slojeve luka, otkrivamo svoju bit. Ako misli igraju tako važnu ulogu, što radimo kad se um ne prestane vrtjeti?
-Postoje različite tehnike koje nam mogu pomoći, na primjer, usredotočiti se na disanje. To je bitno jer, ako samo u trenutku kada um neprestano šalje poruke, obratimo pažnju na dah, protok misli se smanjuje. Tjelesna vježba, šetnja prirodom usredotočujući pažnju na sadašnji trenutak, jogu i, iznad svega, meditaciju i pažljivost. Ukratko, bilo koji od alata koji, srećom, postaje moderan.

-Točno je, sve ih više ljudi vježba. Čini se da su oni ključ za rješavanje bilo kakvih nedaća …
-Pa, oni su alati, ali njihova upotreba utječe, jer postoje ljudi koji puno meditiraju, ali nisu uspjeli uspostaviti kontakt s onim što jesu. Znam vježbače joge s najboljom namjerom koji se bave jogom kao da se istežu; što je u redu, ali ne idu dalje.

Međutim, mnogi oblici meditacije koji postoje postoje su alati koji nam u prvom redu pomažu smiriti um, ali koji nam nakon ove prve faze omogućuju postizanje onoga što je za mene najvažnije u životu: saznanje tko smo. u biti, jer nismo ono što su nam rekli naša kultura ili naše društvo. Nismo samo um ili tijelo.

-Jesi li otkrio tko si?
-Ja sam na tome. Imao sam nazire, ali ne bih se usudio reći da sam stigao do nekog mjesta. Naravno, sve sam bliže i bliže. I u trenutku kad sam imao taj uvid, osjetio sam iskustvo unutarnje slobode, jedinstva.

-I u tim pogledom, možete li nam reći kakav je osjećaj otkriti to duboko ja?
-Više od osjećaja je razumijevanje koje nadilazi osjetila. Odjednom shvatite ili nadiđete svoj izgled individualnosti i shvatite da ste cjelina. Živite kao svjesna prisutnost, a ne kao tijelo. Zapravo, ako svoj život gledamo u perspektivi, shvatit ćemo da postoji nešto što se nije promijenilo. Tijelo, okolina, ljudi koji nas prate promijenili su se, ali u nama postoji srž koja ostaje. Postoji nešto što je isto prije 10, 20, 30 … godina. I to je ona bit na koju se stalno pozivam u knjizi i kojoj možemo pristupiti na različite načine.

Mnogi ljudi imaju ovo razumijevanje bez traženja, tj. Obavljanja bilo kakve prakse: hoda usred prirode ili u trenutku velike ljubavi, jer je ljubav izravan način da se postigne sve ovo o čemu govorimo, jer to duboka ljubav je upravo otapanje ega, individualnosti.

Zbog toga su mnogi ljudi koji su imali uzvišena iskustva ljubavi postigli ovo iskustvo jedinstva. Spolni odnosi, tijekom orgazma, bili bi još jedan jasan primjer. Ponekad, ljudi koji pate od bolesti, prolaze kroz krizu … nakon potpunog prihvaćanja, također su je postigli.

-Ko smo već kod ljubavi, u knjizi objašnjavate da ste sretni što pružate ljubav, ali ne mislite li da u današnjem društvu to može dovesti do emocionalnog neuspjeha?
-Ako je moguće. Ono što radim u knjizi temelji se na učenjima velikog katalonskog psihologa, Antonija Blaya Fontcuberte, koji je rekao da je važna ljubav koju daješ, jer to već čini da osjećaš potpuno ispunjenje. Tvrdio je da nas vanjski izgled nikada neće usrećiti. Drugim riječima, ljubav koju primamo davala bi nam sreću na trenutke, dane, mjesece … ali onda više ne, jer prema njegovim riječima "sve ima datum isteka". Iz tog nas je razloga uvijek pozivao da potražimo ono za čim čeznemo u nečemu solidnijem, unutar svakog od njih. Tajna je dati ono što tražite, jer time već imate.

Važno je biti svoj, bez obzira na to što će reći.

Važno je raditi ono što želimo, uvijek iz ljubavi, jer na taj način nikome nećemo naštetiti, a ne zaboravljajući da živimo u društvu. Pomislite da društvo u kojem ljudi daju ono što žele primiti - u ovom slučaju ljubav, s različitim oblicima koje ovaj koncept obuhvaća (dobrota, zahvalnost, empatija …) - ne bi bilo osuđeno na neuspjeh, jer bi to bilo društvo s puno ljubavi i povezan s ljubavlju.

-Zapravo, čini se vrlo jednostavno. Pa zašto to ljudi ne provode u praksi?
-Zato što nam nedostaju kvalitetne informacije. Ni ova poruka koju sada komentiramo nije toliko raširena. Nisu nam to učili u školama. I ne pretvaram se da ikoga uvjeravam ovom knjigom. Dođe mi da bacim bocu s porukom u more i vidim tko je prima. Naravno, pokušavam to vježbati, bez verbalizacije, jer na kraju, budući da sam promjena koju želim vidjeti u svijetu, vibrirajući od ljubavi kad god mogu, vidim da se promjene događaju oko mene.

Zbog toga tvrdim da je unutarnja sloboda takva kakva želimo biti, uvijek iz autentičnosti i odgovaranja u svakom trenutku. Ne znam što ću ili kako ću sutra reagirati na određenu situaciju. Učinit ću to onako kako se tada osjećam, jer je za mene jedan od stupova unutarnje slobode istinski proživjeti sadašnji trenutak, bez obzira na to kako smo bili prije tjedan ili godinu dana. Ovo je dio čarolije života.

Na isti način tvrdim da živimo bez straha, jer nas sprečava da budemo slobodni.

Unatoč tome, postoji dio koji je neophodan, jer je to ono što nas tjera na mjere predostrožnosti. No, ako ostavimo po strani taj strah koji nas tjera da prije prijelaza s jedne na drugu stranu pogledamo cestu, ostatak nas sprečava da se oslobodimo.

- Nije li malo teško reći, kako se pojavljuje u vašoj knjizi, da nam trebaju poteškoće da bismo rasli? Morate li se loše provesti da biste napredovali?
-Nije nužno, ali nažalost mnogim ljudima su potrebne nedaće da bi rasli. Po mom mišljenju, ono što mislim da nam dobro ide je određena doza nelagode, nešto što se vrlo jasno vidi u sportu.

Ako želimo izgraditi mišić, trebamo određenu dozu nelagode. Udobnost je u našem društvu precijenjena.

Također je istina da, iako postoje ljudi koji više rastu iz nedaća, kroz knjige i radijske i televizijske programe koje predstavljam, svaki put vidim više ljudi koji su napravili velike promjene bez da su morali pretrpjeti bilo kakvu krizu. Svejedno, bol je neizbježna. Neobavezna je patnja, psihološka razrada boli.

-Potvrđujete da prošlost ima malu težinu u vašem svakodnevnom životu. Ne služi li to ni kao referentna točka prilikom donošenja odluka?
-Ogledam se unazad, ali sve manje. Od rijetkih slučajeva kada to radim, to je povezano s onim što komentirate, kao referentna točka koja mi pomaže u donošenju odluka, ali vrlo malo razmišljam o prošlosti, puno manje nego prije malo vremena. Zapravo, zbog pandemije, i ja sam manje razmišljao o budućnosti, jer nas je upravo neizvjesnost natjerala da se zaustavimo u sadašnjosti. Kad ne možete gotovo ništa planirati, kada možete organizirati, najviše, sljedeći tjedan, tada je potrebno živjeti u sadašnjosti, što je veliki dar života.

I upravo iz ovog naseljavanja u sadašnjosti možemo vidjeti koliko je naših lažnih problema i naših neuroza razrijeđeno. Prihvaćanje, ne situacije, već sadašnjeg trenutka, čini da problemi nestaju, jer u stvarnosti nastaju kad ih nema. Ako postoji prihvaćanje, nema patnje.

-Teorija je u redu, ali onima koji imaju bolest, na primjer, kako to objasniti?
-Istina, ali svi znamo ljude koji su je, čak i bolujući od bolesti, sjajno prihvatili. Kakve su resurse imali ovi ljudi da ih nose ovako? Zbog toga se divim tim ljudima i pokušavam učiti od njih. U svakom slučaju, moja je poruka usmjerena na ljude koji očito imaju sve, ali se ne osjećaju sito, sretno ili motivirano.

-Vraćajući temu osobnog rasta, vi shvaćate kako Annie Marquier brani da je duša već sve odlučila prije nego što je okupirala naše tijelo. Ako je to točno, znači li to da se ne mijenjamo?
-Pa, istina je da bih volio dobiti odgovor, ali ne želim. Volio bih da sam to iskusio i mogao potvrditi, ali nisam svjestan da sam to potvrdio. Kao što kažete, u knjizi iznosim viziju Marquiera, matematičara koji je objavio vrlo zanimljive eseje i da zaslužujem puno poštovanja i vjerodostojnosti. Zato mi je ova vizija vrlo zanimljiva jer, budući da smo odrasli u kulturi u kojoj religiozni ljudi čvrsto vjeruju u koncept uskrsnuća tijela, možda je vrijedno znati da postoje i drugi koncepti povezani s dubokom duhovnošću.

I to je to što, iako ne vjerujemo ni u dušu ni u što od toga, činjenica da znamo da sve što živimo ima za cilj pružiti učenje, može nam pomoći u teškim trenucima.

-Čini se da smo odgovorni za svoje raspoloženje i da su, za to, vizualizacije ključne. Jesu li to magija ili znanost?
-Zapravo se na svijet sporta primjenjuje mnogo znanstvenih dokaza koji pokazuju da oni nisu magija već znanost. Mnogo je rigoroznih i znanstvenih studija koje pokazuju kako sportaš koji vizualizira razvoj jednog od svojih mišića tijekom određenog vremenskog razdoblja postiže da se njegov postotak razvije, čak i ako ga nije pomaknuo u jednom ili dva mjeseca. Isto je primijećeno i kod pijanista koji su razvili falange prstiju samo zamišljajući da sviraju klavir.

U psihologiji se vizualizacije također puno primjenjuju kako bi naš mozak vidio određenu situaciju ili izazov kao da ju je već iskusio. Mislim da je to vrlo koristan alat - za mene jest - kada moduliram ili reguliram raspoloženja, a da ih ne želim kontrolirati.

-Znajući da vjerujete u snagu vizualizacija, što mislite o pozitivnim afirmacijama?
- Vjerujem da afirmacije imaju dvije škole, onu koja potvrđuje da su korisne i onu koja kaže da nisu. Po mom mišljenju, mnoge se stvari promijene ako se suočimo s problemom, naviknemo se govoriti sebi da je to izazov umjesto problema. Drugim riječima, ono što govorimo sebi ima vrlo važan učinak na naš svakodnevni život.

Na isti način smatram da i ponavljanje tijekom dana: "Beskoristan sam", jer kad smo bili mali, roditelji su nam govorili da smo beskorisni, također ima neki učinak. Pa ipak, govoreći suprotno, ne kažem da je to daleko od toga, ali vjerujem da ima sasvim drugačiji učinak. Dakle, pozivam vas da eksperimentirate i da svatko od vas promatra koje rezultate dobivate, jer postoji mnogo nijansi, vrlo suptilnih i vrlo zanimljivih.

- "Moraš voljeti sebe", "sreća se rađa u nama" … to su izjave koje nam dolaze sa svih strana i da nas prodaju kao da je to nešto vrlo lako postići. Je li stvarno tako jednostavno?
- Samo zato što izgleda da ne znači da jest. To je svakodnevni posao. Smatra da nam i marketinška industrija jako olakšava kondiciju, ali stvarnost je takva da moramo postići da se dobro hranimo svaki dan, vježbamo … Mora postojati praksa, ako ne svakodnevna, gotovo svakodnevna. Pa, isto se događa s našom psihom, tako lako, lako nije, jer je ova svakodnevna praksa potrebna da se prilagodi ili ne izazovima, preprekama, promjenama … koje se svakodnevno javljaju. A to je da je život promjena.

Mnogi ljudi, u najboljoj namjeri, održe vikend tečaj i napuste vrlo dobro i motivirano, ali ako ga ne prate svakodnevnom praksom, vraćaju se na točku na kojoj su bili. I to može stvoriti puno frustracija, ali kao što bez posla ne možemo razviti mišiće; Bez osobnog rada, samospoznaje vrlo je teško postići ispunjenje ili unutarnji mir.

-I na kraju, mislite li stvarno da možete živjeti prema onome što vam srce nalaže, kao što Emilio Carrillo kaže?
-Barem nam je obaveza pokušati svaki trenutak. Koliko god je moguće trebali bismo živjeti sve manje od racionalnog uma i činiti sve više od srca. Živi manje od prosudbi, usporedbi, kritika; živite manje od prošlosti ili budućnosti, a više od sadašnjosti. Stoga ćemo automatski već živjeti više od srca. I ovo je veliki izazov koji imamo kao čovječanstvo, jer ako ne i rezultati, mi već znamo koji su to.

Ako vas je ovaj intervju zanimao …

• Knjigu La libertad interijer (Diana) autora Gaspara Hernándeza možete kupiti ovdje.