Puno se govori o različitim vrstama pakiranja i njihovoj reciklaži, ali to nije uvijek jasno, pa mnogi brojevi, simboli i vrste plastike ne zbunjuju potrošača.
Dvije razlike između plastike izravno proizlaze iz recikliranja: ovo su pojmovi koji se mogu reciklirati i reciklirati.
Prva ukazuje na to da je proizvod proizveden od plastičnog materijala koji nakon ispunjenja svoje početne svrhe može proći kroz novi proces transformacije stvarajući nove proizvode, dok recikliranje ukazuje da je proizvod proizveden s obnovljenom sirovinom.
Kao da ova vrsta zapleta nije dovoljna, sada imamo novu plastiku koja dolazi u obzir.
Konvencionalni su fosilnog podrijetla i potječu od nafte; oko 4% svjetske proizvodnje nafte odlazi u industriju plastike.
Ova se plastika može reciklirati, odnosno nakon prve primjene može se vratiti u industriju i postati drugi proizvod za sektore civilne gradnje, automobila, namještaja, ambalaže za proizvode za čišćenje, pića itd.
Što se tiče novih vrsta plastike, vidjet ćemo je jednu po jednu:
Bioplastika:
Bioplastika ima ista svojstva kao i konvencionalna plastika, ali se razlikuje po tome što kao sirovinu, između ostalih, ima obnovljive izvore poput soje, rižinog škroba, kukuruza, krumpira ili šećerne trske. Iako je njegov izvor obnovljivog podrijetla, nije nužno da bioplastika bude biorazgradiva, iako ju je moguće reciklirati.
Potrošnja energije za njegovu proizvodnju i recikliranje slična je konvencionalnoj i u konačnici ista onečišćuje, jedina razlika je obnovljivo i biljno podrijetlo sirovine.
Biorazgradiva plastika:
Biorazgradiva plastika je ona koja na kraju svog životnog ciklusa prolazi postupak kompostiranja do 180 dana zbog djelovanja mikroorganizama, pod određenim uvjetima topline, vlage, svjetlosti, kisika.
Općenito, ovaj je proizvod dobiven iz biljnih izvora kao što su celuloza, škrob itd.
Ta se plastika ne reciklira i obično je za jednokratnu upotrebu.
Oxi biorazgradiva plastika.
Recimo, to je normalna plastika, ali dodaju se aditivi koji ubrzavaju normalan proces razgradnje, čineći da proces razgradnje ide s godina na tjedne ili mjesece.
Nedavna istraživanja upozoravaju da se, iako se plastika ove vrste razgrađuje, ne pretvara u bezopasan otpad, pa ni nije baš dobro rješenje. Suprotno tome, jer su usitnjeni u male komadiće, pridonose mikroplastičnom zagađenju, postajući rizik za oceane i druge ekosustave.
Ne recikliraju se ili se izrađuju u manjoj mjeri i ne mogu se dugo ponovno koristiti, pa nisu baš dobra opcija u gotovo bilo kojem pogledu.
Zabrana dodavanja u proizvodima od plastike:
Kako bi se izbjegla velika opasnost za okoliš, zaklada Ellen MacArthur izradila je dokument kojim predlaže zabranu oksidiranih aditiva u plastičnoj ambalaži i proizvodima u svijetu. Dokument koji je potpisalo više od 150 organizacija širom svijeta, poput vodećih tvrtki, industrijskih udruga, nevladinih organizacija, znanstvenika i članova Europskog parlamenta.
Korištenje plastičnih materijala dodanih pro-degradantima nije rješenje, ljudi bi se trebali educirati o tome što jesu i kako koristiti različite vrste plastike, kako se recikliraju i kako se pravilno odlažu, također treba staviti naglasak na traženje procesa održivije proizvodnje i recikliranja i jačih propisa kao što je zabrana plastike za jednokratnu upotrebu, tražeći kružnije gospodarstvo.
Plastika u kružnoj ekonomiji.
Svestranost plastike, i s gledišta uporabe i raznolikosti sirovina, omogućuje njezinu potpunu prilagodbu odredbama kružnog gospodarstva.
Za to je ključno raditi na ekonomskoj isplativosti ovih sirovina, uglavnom recikliranih materijala.
Trenutno plastika može prestati predstavljati ozbiljni ekološki problem, samo zabranom takozvane plastike za jednokratnu upotrebu, poput pribora za jelo, jednokratnih čaša i tanjura ili plastičnih vrećica iz supermarketa. Ako tome dodamo svjesnije potrošače i bolje sustave gospodarenja otpadom koji nam omogućuju približavanje recikliranju iste količine koja se proizvede, bila bi moguća kružna ekonomija plastike, na takav način da to više ne bi predstavljalo problem kakav je danas.
