"Bake i djedovi nam govore o povezanosti sa zemljom"

Rosa M. Tristan

Novinarka i spisateljica objavila je "Glas mudrih", dio projekta za prikupljanje sjećanja na starije osobe.

Novinarka i spisateljica Elena García Quevedo odavno je shvatila da nije dovoljno prikazati stvarnost kao doušnika onim što su joj vidjele oči. Ona je htjela da ide dalje, da se uhvatiti bit ljude i događaje , okusa i mirisa, života.

Nakon što je nekoliko godina proveo kao dopisnik mreže SER na Bliskom istoku, jednoj od najkonfliktnijih regija na planetu, započeo je dugoročni projekt u kojem je upravo učinio svoj prvi korak: prikupljanje sjećanja na starije osobe, na bake i djedove koji umiru i čijim se nestankom prekida nit koja svijet povezuje sa znanjem predaka, čemu ubrzano, izuzetno tehnološko i pretjerano potrošačko društvo ostavlja malo prostora.

Intervju s Elenom García Quevedo

Kada ste bili svjesni potrebe da sakupljate glasove starijih?
Otkad sam bio u Jeruzalemu kao dopisnik, kad god bi mi razgovarali o djedu ili baki, shvatio sam da imam na čekanju zadatak s njima. Već sam krenuo putem, u svojim prvim izvještajima u Španjolskoj, kada sam svaki put kad sam napisao priču tražio starije osobe jer sam znao da imaju pamćenje kakvo nitko nema, jer akumuliraju mudrost, nit koja povezuje vrijeme. Neki bi, kad bih ih upoznao, napisali svoju povijest, jer su znali da će, kad ne budu bili tamo, biti izgubljena. Tako sam počeo skupljati intervjue koji su završili u Glasu mudrih. Bilo je i okidača. Važan je bio susret s Piedad Islom, 80-godišnjom fotografkinjom s planina Palencia koja je prikazala njezin život
Zemlja. Ostavio sam detaljni intervju s njom na čekanju i kad sam se vratio i otišao joj u susret, nje više nije bilo. Ta mi je smrt dala do znanja da nestaje čitava generacija, posljednja koja je živjela bez tehnologije.

Pretpostavljam da je gubitaka bilo mnogo i da je toliko mudrosti nestalo a da mi to nismo shvatili.
Da, zapravo, opet mi se dogodilo s drugim djedom s Tenerifa. Kad sam ga nazvala, ni njega nije bilo. Drugi su se razboljeli od Alzheimerove bolesti, demencije … U slučaju književnika Joséa Luisa Sampedra upoznao sam ga kroz još jedan projekt koji je imao u tijeku, dokumentarni film Generación perdida, koji govori o situaciji mladih s krizom. A također je ubrzo preminuo. Zbog toga ih je važno oporaviti, jer vrijeme istječe.

Imaju sjećanje koje nema nitko drugi, jer akumuliraju mudrost, nit koja veže vrijeme.

U Africi kažu da kad starac umre, knjižnica je spaljena. Ali ovdje smo skloni da ih odgurnemo, da ih ignoriramo.
Neki ljudi će ih slušati, mladi ljudi koji ne žele izgubiti vezu; jesu nada, ali male su oaze. U većini slučajeva to nije slučaj, a ima veze sa svijetom u kojem živimo, sa potrošačkim sustavom, koji poboljšava vrijednosti Platonove špilje. Koliko imate, toliko vrijedite; toliko vrijedi, toliko uzoraka. Malo je što mudri bake i djedovi mogu učiniti u svijetu koji se kreće bez vremena za slušanje. Način na koji prenose svoje znanje povezan je s svakodnevnim mrtvim vremenima, s usmenim prijenosom. Tako je isklesano njegovo sjećanje, produžujući nit. A sada, čak ni u najudaljenijim mjestima, djeca imaju vremena posvetiti se baki i djedu. Trenutci koji su nekada postojali u domovima oko vatre više ne postoje;Ljestvica vrijednosti djece je drugačija, a mrtva vremena ispunjena su televizijom.

Čini se da je malo moguće vratiti se u prošlost, isključiti televizore …
Ne radi se o njihovom isključivanju. Pitanje je što se njima prenosi. Ako priče nisu istinite, ako djeca i odrasli misle da se srećom kupuje sve više, uspjehom i stjecanjem vječne mladosti, nešto nije u redu. Djeca se obrazuju u vrijednostima za koje bake i djedovi ne računaju, a to je bio slučaj u posljednje tri generacije. Ali sve se može učiniti u korist. Ovo je društvo dalo veliku moć onima koji vajaju umove i na kraju živimo u gradovima ne razmišljajući o drugim prostorima; to nije ono što tijelo treba. S više odnosa sa zemljom, mnoge potrebe koje su nas stvorile bile bi pokrivene jer nam daje mir, radost, energiju. Ne radi se o povratku u sela, već o pretpostavci ove stvarnosti i malim promjenama u životu. O tome pričaju bake i djedovi, povezanost sa zemljom.

Jedan od njih je, bez sumnje, seljak Agustín, čiji je životni projekt propao i izranja na površinu u 80. godini.
Agustín je primjer nekoga tko se opire podlijeganju, ali pozitivno, svjestan što čini. Rekao mi je da biološku raznolikost učimo sa zemlje, zašto je važno slušati različito. Zadnji dan kad sam bila s njim, odveo me u svoj vrt kako bih vidjela kako sve počinje rasti iz malog, kako bih shvatila da moraš imati bazu i sve u životu započeti odozdo. Bačen mu je vrt, koji nije mogao zaštititi od strojeva, ali otišao je negdje drugdje i opet počeo.

Imajući to sjećanje na umu može nam pomoći, jer kriza nije kraj svijeta i postoje vrijednosti iz prošlosti koje vrijede.

Jesu li ti bake i djedovi svjesni svoje društvene uloge?
Ne sve. Zapravo je još jedan motiv za pokretanje ovog projekta bio taj što više ljudi shvaća svoju ulogu. Trenutno smo u vrlo zanimljivom trenutku promjene, u kojoj svi možemo nešto učiniti. I bake i djedovi koji su i dalje šutjeli. Nakon predstavljanja knjige
U Burgosu mi je jedan starac rekao da će početi pisati o svojoj prošlosti, omiljenim mjestima, nekadašnjim običajima … Želio je pisati za svog unuka. Ali mnogi nisu svjesni što mogu doprinijeti. Moja vlastita baka razgovarala je samo sa mnom o tome koliko je prije bio težak život. Ljetos mi je počeo pričati o zadrugama, kako su organizirane, o duhu solidarnosti. Prisutnost tog sjećanja može nam pomoći, jer kriza nije kraj svijeta i postoje vrijednosti iz prošlosti koje vrijede. Zapravo već postoje ljudi koji se vraćaju na teren ne ostavljajući tehnologiju ili se vraćajući u prošlost, već tekući sa svojim vremenom i sa zemljom.

Ima li svatko znanje koje vrijedi prenijeti dalje?
Važno je da su svjesni svog znanja. Ako mislite da vam ometaju pripovijedanje priča, gotovo je. Svi oni koje sam prikazao u knjizi su mali heroji koji su savladali sebe i shvatili koliko je važno biti svaki od njih, bez obzira na ulogu koju biste mogli igrati u životu.

Među glasovima koje prikuplja su glasovi Izraela, Latinske Amerike, Egipta, mnogih malih španjolskih gradova … Jesu li vrlo različiti?
Postoje različite kulture, ali korijen je isti jer sam tražio one koji će mi reći o zemlji. I svi se slažu oko potrebe za ravnotežom, za prirodom i podsjećaju nas da joj moramo ponovno pristupiti. Kad sam bio kod Arawaka iz Kolumbije, nisam vidio veliku razliku u onome što je predstavljao moj djed, koji je bio poljoprivrednik. Ali još uvijek tragam, jer je knjiga samo prvi dio ambicioznijeg projekta: snimanje dokumentarnog filma o bakama i djedovima ovdje. Kucam na neka vrata da vidim hoće li proći.

Komentirao je da je ovo unutarnje putovanje. Je li putovanje bilo teško?
Počelo je u vrijeme unutarnjih i vanjskih sukoba u kojima su mi trebale reference. Osjetljiva sam, znatiželjna i nekonformistička osoba. Bio je dopisnik u Izraelu, Iraku, zemljama s ozbiljnim sukobima. U drugoj Intifadi, 2002. godine, na meni je zabilježen miris masakra u Jeninu, a odatle je došla predstava Miris kave; zatim sam otišao u Irak i stigla je Zima u Bagdadu koja je osvojila nagradu za najbolji dokumentarac na Malaga Film Festivalu. Tada sam počeo pisati s druge strane, s one osobe. Emocije su mi ušle u vene, bol i radost, a ja sam joj ušao u kožu. To mi je puklo i trebali su mi se odgovori da odem odande. Među bakama i djedovima ima onih kojima je bilo loše, koji su preživjeli rat, koji su svoje tražili među mrtvima,koji je imao roditelje u zatvoru … I oni nisu potonuli, obradili su ga i iz toga je proizašla mudrost da zna kako živjeti i prihvatiti sebe; prihvaćanje od preobrazbe, nikada od sukladnosti. Iz tog razloga, oni moraju biti istaknuti.

Glas mudrih

"Ljudi u drugima traže ono što moraju pronaći unutra." Baka Pilar živi u Pirinejima, štiteći svetu dolinu.

Ona je jedna od 23 osobe prepoznate po svojoj mudrosti čiji su glasovi prikupljeni u knjizi Elena García Quevedo: "Oni grade mostove s našim korijenima, oni su reference koje djecu uče ključevima života ", kaže autor.