Tajna muškaraca koji šute
Ostaje samo razumno i preživljava samo divljina. Prolazak svijetom bez stvaranja buke čini nas potpunom suprotnošću onome što smo željeli biti.
Proizvodi određeni stupor.
Izuzetno muška tišina.
Ponekad pomislim da je to jednostavna strategija.
Činjenica nedolaska.
Ne razgovarajući o onome što osjećaju.
Ne otkriva svoje sentimentalno poimanje svijeta.
Za očuvanje moći.
Moć zasnovana na ostrakizmu.
Ponekad mislim da se previše puštamo vidjeti.
Da pokazujemo točan način da naštetimo sebi.
Neprestano u ovom obilju izrazito ženskih misli.
Izražavajući se, u toj neurozi koja znači da se želimo razotkriti.
U ovom prevladavajućem egoizmu u kojem se čini da je sve što nam se događa vrijedno spominjanja, bilježenja, pisanja i dijeljenja.
Da učinim kako osjećam drugačije stanje uma i znatiželjno se odvojim od samog osjećaja.
I oni koji na našoj izložbi prisustvuju nepristrano.
Neprobojan.
Znam što misle moji muški prijatelji.
Ali ne govore mi kako pate dani.
Ne govore mi o svojim strahovima.
Nikad se nisam osjećala ranjivo.
I zato mi dosadi.
Dosadno mi je da muškarci uvijek razgovaraju o onome što rade, ali da gotovo nikad ne konstruiraju stvarnost jednim pogledom.
Svakodnevno gradimo mrežu misli u kojoj gotovo ne ostavljamo mjesta za glas ljudi.
Možda nemaju što reći sa svog položaja u svijetu.
Ali pitao bih se je li tako.
Nedostaje mi načina.
Zahvalnost.
Da obogate ovaj konglomerat svjetla i sjena.
Znam da smo svi isti.
Ali volio bih da to znaju i muškarci.
I da su u svojoj verbalizaciji shvatili da na kraju govorimo o istoj stvari .
Ne želim umrijeti.
Zaslužujem da me vole.
I to je to.
Volio bih da smo svi više prihvatili deliciju.
Želim nježnost.
Nadam se empatiji.
Moramo biti nositeljice ženskog roda.
Dugujemo svom prvom domu.
Našim majkama.
Moramo plakati.
Prestraši nas.
Razmislite zašto
Ostaje samo razumno
I samo divljina preživljava.
