"Upućuju nas da budemo princeze"

Sílvia Díez

Krivnja i sram veliko su oružje za druženje koje nas neprestano podsjeća na to kako bismo trebali izgledati. Također, kako nam se stalno govori da ne vrijedimo, internaliziramo da nismo dovoljni.

Intervjuiramo psihologinju Mariju Fornet koja u svojoj knjizi Terapijski feminizam (ur. Urano) predlaže ženama da preobraze putovanje kako bi se oslobodile obrazovnih ograničenja i postigle ono što žele.

" Patrijarhalno društvo ženama šalje kontinuirane poruke tako da sebe vide kao nepotpune i bez vrijednosti", kaže María Fornet.

"Kada radite sa ženskim skupinama, jasno vidite da je iskustvo biti ženom univerzalno i da postoje obrasci i sukobi zajednički svima njima koji potječu iz patrijarhalnog sustava u koji smo svi uronjeni", komentira ova feministica koja godinama radi u Londonu pomažući osnaživanju žena.

Koji su to uobičajeni obrasci i sukobi?

Ropstvo fizičkog izgleda univerzalno je i uobičajeno za sve žene. To je steznik koji nas pretvara u binarnu misao: možemo biti lijepi ili pametni; sveta ili promiskuitetna … Žene ne dobivaju dopuštenje da budu složene i višefaktorske.

Ta ograničenja ograničavaju naš svemir mogućnosti da se oslobodimo. Od djetinjstva smo naučeni imati određeni fizički izgled ako želimo zauzimati javni prostor.

Ovi kanoni ljepote korzet su koji ne ostavlja prostora ženama da budu ono što mi želimo.

Pitanje ljepote za mene je bio veliki kamen spoticanja. Dolazim iz vrlo konzervativne obitelji. Školovala sam se u školi samo za djevojčice u kojoj je fizički izgled bio vrlo važan. Provela sam mnoga životna razdoblja brojeći kalorije kako bih smršavila i pokušavajući, bez uspjeha, udovoljiti ovom standardu ljepote.

Jesmo li žene svjesne da nosimo taj steznik?

Ne. Diskriminacija i devalvacija internalizirani su na takav način da smo mi sami ti koji na kraju marginaliziramo sebe, a da toga nismo svjesni.

Primjer: samozaposlene žene svoje usluge naplaćuju manje od muškaraca, tj. Čak i ako im nitko ne govori što treba naplatiti, same se podcjenjuju i odlučuju naplatiti manje od muškarca. Skloni smo da se smatramo nedovoljnima.

Kad se zaposlimo, mislimo da ćemo stalno pogriješiti.

Riječ je o takozvanom "sindromu varalice", izravnoj posljedici svih poruka koje primamo obezvređujući sebe.

Ovo je vrlo čest problem povjerenja u žene jer su naraciju koju prenosi sustav pretpostavile kao vlastitu.

Je li romantična ljubav još jedno vjerovanje koje nas porobljava?

Djelotvorno. Romantična ljubav dvorac je kojim žene robuju. Zapravo, institucija braka bila je i nastavlja biti način pretvaranja žena u ropkinju.

Žene - pa čak i djevojke - i dalje se kupuju i prodaju po cijelom svijetu kako bi ih udali.

Romantična ljubav je ono što učimo od malih nogu kao ono što bi nam trebao biti cilj, konačno odredište.

I čini se da je ono što proživljavamo prije proba, sve do trenutka kada se napokon shvatimo vjenčavanjem i potom rađanjem djece. Upućuju nas da budemo princeze.

To je leglo za podsjećanje žene koja je sama nepotpuna. To je poruka koju nam društvo prenosi.

Je li seksualnost još jedno oružje za druženje protiv žena?

Živimo u pretjerano seksualiziranom društvu koje neprestano koristi ženska tijela. I miješamo poruku osnaživanja s činjenicom da zauzimamo javni prostor kad uhvatimo muški pogled. Moramo se pitati je li to tako.

S druge strane, muškarci i žene sve su više polarizirani. Svakodnevno ženama treba više stvari (obrve, porculanski nokti, umjetne trepavice …), a muškarci pokazuju veću snagu.

Na feminizaciju i maskulinizaciju utječe se od ranog doba, a da se ne ostavlja vremena da svaka osoba istraži što želi, što voli.

Što žena može učiniti da prevlada ta ograničenja?

Napišite pismo svom budućem sebi, onoj osobi koja biste željeli biti nakon pet godina. Da je samopouzdanje apsolutno i ono što misle o njoj ne utječe na nju, kako bi se njezino ponašanje promijenilo od sada? Kako bi se kretao? Kako biste razgovarali sami sa sobom u ovom slučaju? Koje biste stvari počeli raditi?

Radi se o povezivanju sa sobom i usredotočenosti na mali korak svakog dana. "Napravite svaki dan jednu stvar koja vas plaši", rekla je Eleanor Roosevelt.

Također je dobra ideja voditi osobni dnevnik da biste izrazili svoje osjećaje u svakom trenutku.

Kreativnost je zacjeljujuća: vraća nas u sferu igre, olakšava nam uklanjanje slojeva koje nameće obrazovanje, odvikavanje i ponovno otkrivanje sebe očima djevojke bez potrebe i predrasuda.

Pa možemo li prepraviti svoju povijest?

Ne možemo izmisliti novi život, ali možemo razumjeti kako smo izgradili svoj identitet ističući određene trenutke u našoj povijesti umjesto drugih.

Sadašnjost i budućnost možemo početi postavljati s drugog mjesta. To će promijeniti kako se osjećamo danas i kako pristupamo budućnosti.

Unatoč porukama koje nam stižu, nismo niti sto posto odgovorni za svoju sudbinu niti sto posto žrtve. Navigacija između ove dvije krajnosti omogućuje vam postizanje sreće.

A u čemu je ljepota biti žena?

Dolazim iz malog mjesta u Andaluziji, okruženog snažnim, hrabrim i izdržljivim ženama, ali o kojem nije bilo govora o feminizmu.

Kad sam stigla u London, ovo me okruženje osnaživalo: podsjetilo me na sve ono što su druge žene učinile za nas i na sve ono što još moramo učiniti, na odgovornost koju imamo prema sebi i drugim ženama.

Za mene je ljepota biti žena upravo u tome što se svi oslobađamo i preuzimamo odgovornost za buduće generacije da imaju bolji život.