Natjerao si me da volim sebe
Krenuli ste u moje postojanje. Iako ponekad za mene nije bilo mjesta. Prolazeći ustima svim onim uglovima zbog kojih sam se gnušao. Natjerao si me da se sjetim kako je bilo imati srce u prsima.
Stigli ste kad ovdje više nitko nije prolazio.
Kad nisam bila ni u posjeti.
Kad je moje tijelo već bilo grad duhova.
Kad je izgubio svaku nadu da će svijet povratiti tu čaroliju djetinjstva.
Učinivši vidljivom svu onu nježnost koju sam iskorijenio.
Pojavili ste se bez upozorenja.
Poput onih ljetnih oluja koje vas uhvate usred plaže.
I ne znate treba li trčati ili se pokisnuti.
Jesi li došao.
Napravili ste to putovanje u moje postojanje.
Iako ponekad za mene nije bilo mjesta.
Natjerao si me da se volim.
Prolazeći ustima svim onim uglovima zbog kojih sam se gnušao.
Oni koje nikad ne pogledam.
Ali stao si .
A jezikom si skinuo težinu s mojih ramena.
Dopustili ste mi da se odmorim.
Makni se s vremena.
Vratiti prostor na koji sam zaboravio da mi pripada.
Prihvatite ranu i zaplešite na ožiljku.
Došao si da ostaneš.
Ne znam do kada.
Ali to nije važno.
Došao si i natjerao me da se sjetim kako je bilo imati srce u prsima.
Da bih mogao nastaviti.
Stajati.
