Ne treba vam nitko da biste bili sretni
Mnogi ljudi vjeruju da im je potreban partner da bi bili sretni. U stvarnosti ne možemo ovisiti o drugima da bismo postigli svoju emocionalnu ravnotežu. Ako svoju dobrobit tražimo u sebi, možda ćemo odlučiti da nam je bolje bez partnera.
Sve je češće nalaziti ljude koji su odlučili ne živjeti u paru i sretni su samci, daleko od stereotipa o nuklearnoj obitelji. Drugi ljudi, međutim, unatoč tome što su život proveli tražeći pravu osobu koja nikad ne dođe, žive u muci jer ih nisu mogli pronaći. Pogrešno vjeruju da ako se ne mogu pariti nikada neće biti sretni.
Mnogi ljudi koji dolaze u moju ordinaciju susreću se s tim obrascem. Iza sebe nose komplicirane sentimentalne priče. Proveli su život u vezi s vezom, pokušavajući se prilagoditi željama drugih. Nastojali su ugoditi, biti idealan partner. Ali njihove veze su propale, iznova i iznova.
Odnosi ovih ljudi često su se pokazali burnima, a pokornost, nezadovoljstvo ili ljubomora bili su glavni junaci. I premda ni u jednoj od ovih veza nisu postigli takvu tjeskobnu sreću, ustraju. Oni vjeruju da je stvar strpljenja: čak i ako usput trpe nepodnošljivo, na kraju će doći netko tko će ih upotpuniti i pružiti im vječnu sreću.
Zašto ne možemo pronaći svog idealnog partnera?
Zapravo nije stvar u tome da je teško pronaći svog idealnog partnera. Ono što se događa je da mnogi ljudi polaze od pogrešne premise. Ne radi se o traženju partnera koji nam odgovara, niti o tome da budemo oni koji se prilagođavaju partneru. Ovakve veze su osuđene na neuspjeh.
Naš glavni cilj ne bi trebao biti očajna potraga za partnerom, već oslobađanje od naših negativnih obrazaca, prenesenih iz djetinjstva. Na taj ćemo način postići svoju osobnu emocionalnu ravnotežu bez da je moramo tražiti vani, već pronalazeći je u sebi.
Radeći ovo osobno oslobodilačko djelo, najvjerojatnije ćete prestati privlačiti vrste otrovnih ljudi koje su nas prije privlačile. Zaliječivši rane, neće nam biti potrebno da nam drugi popunjavaju rupe.
Kada izliječite rane, odlučite želite li partnera
Radeći sa sobom i sa svojim pričama možemo postići svoje blagostanje i svoju emocionalnu neovisnost. Osjećat ćemo se punije, sretnije i autentičnije u odnosima s drugima. Nećemo više morati žrtvovati bilo što svoje da bismo se svidjeli nama ili da se drugi ne bi naljutili.
Često puta, kada je osoba dostigla ovo stanje blagostanja sa sobom, uobičajeno je da susreće druge ljude koji su, pak, krenuli na svoje osobno putovanje oslobođenja. Oni mogu započeti vezu, ako je to njihov životni izbor, ali na sasvim drugačiji način nego što su to činili u prošlosti.
Odnosi između dvoje slobodnih (i oslobođenih) ljudi puno su otvoreniji, autentičniji i prirodniji, više nisu posredovani potrebama ili obvezama svakog od njih.
Drugi ljudi, nakon što su se oslobodili starih obrazaca i patrijarhalnih učenja, razumiju da im zaista nije potreban partner da bi bili sretni. Opuštaju se, prestaju se brinuti i naprezati kako bi pronašli partnera i počinju uživati u životu za sebe, a ne kroz druge.
Suzanin slučaj i njezini nezadovoljavajući odnosi
Susana je napravila ovu vitalnu promjenu. U moj je ured došao nakon nebrojenih veza koje su uvijek završavale na vrlo neugodan način. Kad je započela zajednički život sa svojim novim partnerom, osjećala se dobro, zaštićena i polaskana od dječaka s kojim je tada bila. Trudila se dati sve od sebe da udovolji i udovolji svom partneru. Prošlo je nekoliko mjeseci tijekom kojih je sve prošlo u najboljem redu.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, osjećala se sve gore i gore. Dok je šutjela o svemu što je mislila da bi moglo negodovati njezinog partnera, nakupila je to u sebi. Iz tog razloga u njoj se stvarao duboki bazen nelagode.
Malo-pomalo, Susana je shvatila da joj smetaju sve više i više običaja i stavovi partnera. Ponekad se, a da nije bila ni svjesna razloga, osjećala bijesom na partnera zbog bilo kakvih gluposti. Nakon nekog vremena, kad više nije mogao izdržati, a svađe su bile češće, veza je pukla.
Tijekom svoje terapije, Susana je oslobađala sve veze i kočnice koje je vukla iz djetinjstva. Naučila je više slušati sebe i izražavati ono što želi u svakom trenutku.
Također se oslobodila obveze da udovoljava drugima kako se ne bi ljutili (obrazac koji je naučila u djetinjstvu pokušavajući ugoditi svom ocu, autoritarnom i žestokom čovjeku).
Kad se uspjela emocionalno osamostaliti od drugih, mlada je žena počela više gledati sebe i prestati se poklanjati potrebama drugih ljudi ispred svojih.
Nakon svog terapijskog rada, Susana, velika zaljubljenica u prirodu, odlučila je redovito koračati planinarenjem. Ponekad je išla u planinarenje u grupi, a ponekad sama. Više se nije trebala osjećati popraćeno da bi uživala u životu, sada je zaista uživala, ne oviseći o drugima. Naravno, izlazila je s prijateljima i vodila zdrav seksualni život, ali nikada s namjerom da ima stabilnog partnera. Mlada je žena shvatila da je njezino idealno stanje zadržavanje privatnosti za sebe. Napokon se osjećao slobodnim.
Kao što je to učinila Susana, svaka osoba mora pronaći svoju osobnu ravnotežu. To podrazumijeva da se nikad ne prestajemo osjećati slobodni sa sobom.
