Što više mesa, manje hrane i više sukoba
Cristina Rodrigo
Proizvodnja mesa smanjuje zemlju na raspolaganju za uzgoj biljne hrane koja bi hranila više ljudi.
Vidim siromašne zemlje koje prodaju svoje žito Zapadu, dok im vlastita djeca gladuju u naručju (…), tako da možemo jesti odrezak. "Ovom rečenicom Philip Wollen, australski filantrop i producent dokumentarnog filma Earth-lings, sažima jedan od uzroci globalne nejednakosti u hrani: pohlepa za mesom.
Prema organizaciji Food Justice, od hrane koju uvozi Europska unija, 75% koristimo za prehranu stoke. Za njegovog direktora Javiera Guzmana, "trenutni model hrane uništava zemlje latinoameričkih i južnoafričkih zemalja". Seljake tjeraju sa njihove zemlje kako bi je koristili za ispašu i uzgoj hrane za stoku.
Svaki dan je sve manje zemlje za obrađivanje
Javier Guzmán ističe da zemlje poput Paragvaja do 95% svoje zemlje izdvajaju za uzgoj žitarica za stoku, a vrlo mali postotak ostavljaju za lokalne proizvode.
Stočna hrana, poput soje ili kukuruza, uzgaja se na velikim površinama koje se nazivaju monokulture. Oni ne samo da imaju ogroman utjecaj na okoliš, već i povećavaju siromaštvo zbog nejednakog pristupa zemljištu. Prema Oxfamu, dok 300.000 seljačkih obitelji živi bez zemlje, polovica paragvajske zemlje u rukama je 0,5% vlasnika (od kojih su mnogi stranci).
Sukobi u Africi
U subsaharskoj Africi situacija je dramatična. New York Times je ponovio krizu koja postoji u Laikipiji (Kenija), gdje se broj krava povećao za 60% u posljednjih 15 godina, a sela se bore oko paše.
Nadalje, zemlje podsaharske zemlje posebno su osjetljive na klimatske promjene, kako zbog ovisnosti o poljoprivrednom sektoru, tako i zbog ograničene ekonomske i institucionalne sposobnosti da odgovore na porast temperatura ili suše. Prema Europskom vijeću za vanjske odnose, glavni uzrok migracije u subsaharskoj Africi je upravo vrijeme.
Odlučuju potrošači
Ako bi potražnja za mesom opala, zemlje koje sada izvoze stočnu hranu i stoku povratile bi zemlju za vlastitu hranu. Odgovornost za promjenu ovog sustava leži na političkim institucijama, ali i na nama kao potrošačima. Naše prehrambene navike mogu odražavati svijet koji želimo, u kojem naše odluke o hrani poštuju životinje, okoliš i ljude.
