Bolji izgled nego savršen

Ljudi koji griješe podsjećaju nas da smo ljudi. Zato je toliko važno ne ukazivati ​​na tuđe pogreške. Ne smijte im se. Ne osuđujte ih tako strogo.

Volim neuspjehe.
Ljudi koji posrću, koji se šminkaju izvana, imaju nešto hrane među zubima, padnu na ispitu, pogriješe u pravopisu, nisu savršeni.
Volim ljude koji su živi.
To ima usta.
A to je pogrešno.

Ljudi koji griješe podsjećaju nas da smo ljudi.
Da postoje drugi ljudi koji nas žele besprijekorno.
To savršenstvo je i način nasilja.
Još jedan oblik kontrole.

Volim nepredvidive ljude.
To se s malim tijelom smije poput diva.
To nije predviđeno.
Nije suzdržano.

Volim ljude koji ništa ne spremaju za kasnije.
Ni smijeh ni tuga.

Jer znaju da kasnije možda neće biti ništa.
Svi ga zezamo.
I želeći pokazati da nema.
Želeći se odvojiti od toga.
To je vježba u pravom licemjerju.

Zbog toga je toliko važno da od srušenog stabla ne napravite ogrjev.
Zato je toliko važno ne ukazivati ​​na tuđe pogreške.
Ne smijte im se.
Ne osuđujte ih tako strogo.

Jer smo svi isti.
Zato je toliko bitno voljeti sve što je neobično.
Zašto tamo.
Na tom mjestu s rubovima.
Nastanjuje pravu ljepotu ovoga.
Što je život.