Pređite Pirineje da biste obranili životinje
Alberto Peláez
Alberto je putovao 657 km bez pauze kroz Pirineje kako bi pomogao životinjama i pokazao da su veganstvo, zdravlje i sport kompatibilni
Oči mi se zatvaraju, glava mi je teška, počinjem sanjati biciklista koji je ispred mene, pokušavam ući u njegov slipstream, ali vjetar me ne odnosi, čujem zvučni signal, osvrćem se, ne sanjam, Budan sam, okrećući pedale, a Fran mi viče napola vireći kroz prozor: "Važi!"
Vratimo se dva dana unatrag. Izazov koji je pred nama Pedro Jesús López-Toribio - dizajner rute i biciklist na velike daljine - nije lak: 657 kilometara koji povezuju Sredozemno more s Kantabrijskim morem, penje se na 17 planinskih prijevoja, do ukupno 15.500 metara i tako preći gorski lanac Pireneja u cijelosti, u jednom stupnju, bez zaustavljanja više nego što je potrebno za olakšanje ili zalogaj. Da bismo to postigli, Pedro i ja imamo pravi luksuz opreme. Gonzalo kao fotograf i novinar. Markosa da nam pomogne na putu. Fran, koji će se s vremena na vrijeme pridružiti biciklom. I moja majka, kuharica i bitna moralna podrška.
Izazov koji smo si postavili dvojak je. S jedne strane, nastavite pokazivati da su veganski sportaši , koji se pridržavaju prehrane bez patnje životinja, sposobni ne samo imati savršeno zdravstveno stanje, već i poduzimati izazove ove veličine. Dokazujemo da život s potpunim poštivanjem svih životinja nije samo moguć, već je i savjetan i zdrav.
S druge strane, putem bloga koji je izradila Irina, prodajemo kilometre na simboličan način, a prikupljeni novac koristit će se za pomoć u četiri utočišta za životinje spašene iz industrijskog iskorištavanja.
Ostavljamo Argeles Sur Mer svojim moralom kroz krov. Prvi kilometri gotovo da nemaju neravnina, ali vjetar snažno puše sprijeda.
Suočavamo se s prvom lukom i vrijeme se zaoštrava. Moramo nadoknaditi kalorije koje se koriste za pokretanje mišića i grijanje. Moja majka je napravila spasivnu miso i juhu od povrća s tofuom. Noć pada s 220 kilometara na nogama, ali znatiželjno je da su cool.
Prateći fini snop naše svjetiljke, popeli smo se na Col de Core. Noć je prohladna i budi nas. Osjećam se sretno, nema automobila kojima bih smetao. Vidjeli smo jelena i obitelj divljih svinja kako noću lagano šeću.
Prikupljenim novcem pomoći će se četiri utočišta za životinje spašene iz industrijskog iskorištavanja
Apsolutni mir. Zora svane i Fran se priprema da nam se pridruži na nekoliko kilometara. Sad će nas biti troje i pomagat ćemo si. No, u podnožju Tourmaleta, Pedro osjeća kako mu nedostaje snage. Noć ga je progutala i ima problema s budnošću.
Suočen s mogućnošću pada ako nastavi u tom stanju, prisiljen je povući se i prepušta mi odgovornost da završim izazov. Preostalo je još više od 300 kilometara i još se nismo popeli u najtežim usponima, ali nešto mi se događa u glavi. Mogućnost odlaska u mirovinu je nestala, ni ne razmišljam o tome, samo sumnjam koliko će to potrajati. Ne možemo ostaviti izazov na pola puta nakon cijelog posla koji smo oboje obavili.
Fran je nazvao Sahar, moju djevojku, i ona mi je dala svoj mobitel. Ovakve me geste pokreću! Objašnjava mi stvorenu pomutnju: ljudi nas podržavaju do smrti, ako je moguće, daje mi više energije. S svom tom snagom izlazim poput sputnika u ritmu Marcosa Dj. Ne sumnjam, doći ćemo tamo! Najkritičnija točka događa se na manje od 100 kilometara. Trag na GPS-u je nejasan i nitko u kombiju ne zna koji je grad sljedeći. Nakon živaca, opet se snalazimo, ali moj mozak nije u punom kapacitetu. Čini se da kraj pretposljednjeg spuštanja neće biti gladak. Oči svijetle u mraku. Odmah zastajem … mačka je!
Tražim plažu, mrak odražava svjetla u Kantabrijskom moru, silazim s bicikla, brojač kilometara pokazuje 657 km, uspjeli smo!
Uzimam i gotovo svi izlaze iz kombija. Moja ga majka drži u naručju, ne možemo ga ostaviti za sobom. Nekoliko kilometara kasnije pojavljuju se neki prijatelji koji su nas došli primiti i, osim što nas terete za moral, udomljuju mače. Samo iz tog razloga ovaj trans-Pirineji već su se isplatili!
Preostalo samo 10 km. Uspavat ću se na biciklu. Ohrabrujem se sprintanjem do svakog putokaza koji vidim na cesti. Leteći i puni adrenalina, ušli smo u San Juan de Luz. Tražim plažu, mrak slabo odražava svjetla šetališta u Kantabrijskom moru, silazim s bicikla, brojač kilometara pokazuje "657 km", uspjeli smo!
Zajedno smo to postigli i unatoč tome što smo umorni sretni smo. Gledamo se i lica govore sve: skupili smo gotovo 4.000 eura, pokazali smo da možete pedalirati, trčati, skakati, pisati, boriti se, živjeti, biti sretni bez ikakvog prestanka kucanja srca. Hvala svima, u moje ime i u ime milijardi životinja koje će, zahvaljujući vama, jednog dana prestati biti iskorištavane.
