Radikalno prihvaćanje: mala osobna oaza
Oduvijek sam mislio da je prihvaćanje suprotno djelovanju, ali to ne mora biti tako. Radikalno prihvaćanje naučilo me je da se ne mučim.
"Radikalno prihvaćanje" koncept je koji mnogima možda ne zvuči poznato, ali s kojim sam se već upoznao nakon nekoliko godina terapije.
Radikalno prihvaćanje, usko povezano s praksom " pažljivosti " , meditacije, svjesnosti … koje toliko piju iz budizma; ima puno veze s nesuđivanjem, odbacivanjem žalbi i, ukratko, prihvaćanjem stvarnosti kakva ona jest, umjesto da patimo pitajući se kako bismo to željeli.
Stoga se trudim ne suditi. Pokušavam živjeti ne fokusirajući se na svoja očekivanja , na svoje predrasude; usredotočujući se na ono što moja osjetila percipiraju, na iskustva i emocije koje prolaze kroz mene koje ne moram poredati od "najbolje" do "najgore".
Jer radikalno prihvaćanje, barem prema mom iskustvu, osobito poboljšava vašu kvalitetu života . Radikalno prihvaćanje olakšava vam dan iz dana, čisti vas iznutra, omogućuje vam poboljšanje odnosa s drugim ljudima.
Ali otkad ljudi koji se bore protiv nepravednog društva prihvaćaju bez obzira na velike neuspjehe tog istog društva, sa svim nepravdama koje u njemu vladaju?
Ne znamo li frazu velike Angele Davis , „Više ne prihvaćam stvari koje ne mogu promijeniti; sada mijenjam stvari koje ne mogu prihvatiti ”? Otkad je konformizam doveo do neke velike društvene promjene?
To je za mene bilo veliko proturječje terapijskog učenja koje sam radio. Nemoguće mi je dati ostavku. Nemoguće mi je prilagoditi se. Toliko koliko žena, nasip i ludnica koje ovo društvo krši; kao suputnik koji suosjeća sa sestrinskim borbama i pokušava zaustaviti reprodukciju naučenih ideologija koje štete ostatku potlačenih.
Nisam se mogao zapitati ne postavljamo li prednost svojoj vlastitoj sreći pa smo zanemarivali društvene čimbenike koji su upravo toj sreći stajali na putu. Da nismo ni sebični; u redu, imam kuću i hranu i u teoriji se ne bih trebao žaliti, ali što je s tim tko nema ono što ja imam?
Pa ipak, malo po malo uspio sam uskladiti praksu radikalnog prihvaćanja sa svojom političkom borbenošću i svojom ideološkom naobrazbom, sa svojim aktivizmom na svim njezinim poljima. Čak bih rekao da bi mi bez vježbanja radikalnog prihvaćanja borba za drugo društvo postala nemoguća; Bila bih prezaposlena plačući od frustracije da bi se promijenilo sve što nije u mojoj moći, jadajući se za životom koji sam morala živjeti.
Sve to mislim da prihvaćanje nije u suprotnosti s glumom . Prihvaćanje da živim u duboko mizoginom društvu, s patrijarhalnom strukturom, ne podrazumijeva sjedenje skrštenih ruku promatrajući kako svakodnevno raste broj ubojstava žena uslijed seksističkog nasilja. Ne; Prihvaćanje duboko ukorijenjenih problema s kojima živim podrazumijeva prepoznavanje da, bez obzira na to koliko prava imam prigovaranja i jadikovanja, prigovaranja i jadikovanja po cijele dane, neću ništa promijeniti niti ću uspjeti ublažiti svoju bol pred nasiljem s kojim se suočavam.
Dakle, radikalno prihvaćanje naučilo me što nije u mogućnosti promijeniti, a što ne . Naučilo me kretati se, glumiti, a da se kasnije ne mučim što nisam postigao sve što sam želio postići. Naučilo me je prihvatiti, a ne prilagoditi se, ukratko.
Naučilo me je što više integrirati svoje aktivizme i svoju dobrobit ; jer je neizbježno patiti u društvu koje nastavlja naše patnje, jer je neizbježno da boli kad shvatimo nepravde koje upravljaju istim tim društvom.
Ali nije neizbježno smanjiti svoje gubitke bolom kad postane neiscrpna patnja i ne doprinese ničemu ni vama ni društvu koje namjeravate promijeniti. Je li ta bol dio života, ali neodređena patnja ne mora biti ako naučimo upravljati njome i ublažavati je u malim dozama.
Stoga je prihvaćanje neophodno za djelovanje . Trajno mučeništvo, krivnja i frustracija niti mi olakšavaju život niti su pokretač društvenih promjena. Ako prihvatim svoje okolnosti, ako prihvatim okvir u kojem se krećem, bit će mi puno lakše podnijeti nepravde koje za sada ne mogu spriječiti i boriti se protiv onih protiv kojih mogu dati svoje zrno pijeska.
Jer prihvaćanje nije i ne mora biti isto što i podnošenje ostavke, kao i suglasnost. Prihvaćanje je prvi korak da se nešto počne mijenjati.