"Smisao života je rasti i donositi plod"
Djelo Claudia Naranjo zadire u pojedinca i u kolektiv, od klasika psihoterapije do razmišljanja o našem društvenom modelu.
Suživio je sa svijetom s Gurdjieffom i Ouspenskyjem, od kojih je naslijedio, preko Óscara Ichaza, znanje o enneagramu; bio je učenik i nasljednik Fritza Perlsa, osnivača Gestalta; i Idries Shah, Suleiman Dede, Swami Muktananda, Thartang Tulku Rinpoche … U svojoj knjizi Healing Civilization, nudi nam svoju viziju svijeta i duhovne potrage.
-Kako se nadate da ćete izliječiti civilizaciju?
-Tko god misli da svijet ima uređenje, danas se doživljava kao Don Quijote. Srećom, ljudski razvoj ide ruku pod ruku s nadom i ja je imam. Psihoterapija više ne misli da su ljudska bića u biti kanibali i ubojice, kako je tvrdio Freud. Procvat humanističkih i transpersonalnih terapija u 20. stoljeću jasno je pokazao da se ljudska destruktivnost može izliječiti ako ljudi ulože određeni napor u svoj unutarnji razvoj.
-Onda, gdje je korijen našega zla?
-U hegemoniji patrijarhalnog uma. A pritom ne mislim ni na ozbiljnu dominaciju muškaraca nad ženama, koja nas sve boli. Pravi problem leži u svjetonazoru koji nameće razum, hijerarhiju i nasilje u svim područjima života, od osobnih i profesionalnih odnosa do škole. Taj način razmišljanja torpedira suživot i slobodu.
-Tako da bismo izliječili civilizaciju …
-Kao pojedinci, moramo povratiti svoj instinkt i blizinu drugima, dopuštajući, istovremeno, inteligenciji da cirkulira, a da ne zakloni ostale stvari. Baš kao što je patrijarhalni um poništio djecu i žene, srušili smo i unutarnju ženu i dijete. Intelektualni mozak razvio je unutarnji policijski režim koji približno odgovara frojdovskom superegu. Naš proces sazrijevanja prolazi kroz spoznaju da nam, za dobro funkcioniranje, nije potreban ovaj unutarnji režim.
Potrebno nam je više kooperativno društvo i, istodobno, više anarhičnosti. Istodobno, moramo dati prostora nekim pomalo tiranskim normama, onim pravim da definiraju okvir koji se bavi općim dobrom.
Izlaz nije u zamjeni patrijarhata za matrijarhat, već u individualnoj i socijalnoj ravnoteži tri člana naše uže obitelji: oca, majke i sina.
Osim svog ega, živimo li i s unutarnjom obitelji? Mi smo tri-moždana bića: reptilski mozak, najstariji, kontrolira motorički sustav, eros i instinkte; limbički ili sisavački sustav djelomično regulira osjećaje; a neokorteks je odgovoran za intelekt. Ovdje vidimo da trojstvo između oca (intelekt), majke (emocija) i sina (instinkt), kao i korespondencija s tri klasične ljubavi: filia ili divljenje ljubavi odgovara očinskoj ljubavi; agape ili suosjećajna i nježna ljubav odgovara majčinskoj, a eros instinktivnoj orijentaciji prema užitku našeg unutarnjeg djeteta.
-Postoji li veza između ovog trojstva i različitih čovjekovih doba?
-U doba neolitičkih boginja majki čovječanstvo je svoj naglasak stavilo na razvoj majčinske ljubavi. Prije, u paleolitiku, lovci-sakupljači živjeli su vrijeme instinkta, filijarhiju koja je privilegirala eros.
Tijekom patrijarhata, koji je završio prije otprilike šest tisuća godina štovanjem božice, akcenat smo stavili na filiju, ljubav prema autoritetu, duhu.
Ali ovaj je oblik ljubavi osiromašen. Ti su ideali bili previše izopačeni. Stoga nam treba društvo u kojem su anarhija erosa, zadružna demokracija matrijarhata i patrijarhalni autoritet u ravnoteži. Heterarhijski poredak koji bismo možda mogli početi doživljavati u malim zajednicama.
-Gurdjieff i Tótila Albert već su istaknuli da unutarnji put prolazi kroz to trojstveno jedinstvo.
-U Pričama o Beelzebubu svom unuku Gurdjieff govori da zlo i okusi zemljana potječu iz nemogućnosti objedinjavanja njihova tri mozga - i to je osnova neuroze ili ontičkog zamračenja -. Kasnije mi je Tótila Albert također pričao o ovom trojstvu, a da nije znao za Gurdjieffa. Nisam osobno upoznao Gurdjieffa; Tótila je, s druge strane, bila moja prva učiteljica. Nije potjecao iz bilo koje duhovne škole. Udarila ga je munja, da tako kažem, kao što se događa određenoj klasi meksičkih šamana: aspirante iniciraju stariji šamani, koji ih podučavaju zanatima; ali bitna transformacija inducirana je tim pražnjenjem.
-A je li vas u nekom trenutku vašeg života "pogodila munja"?
Mogli bismo reći da da, "pogodila me munja" nakon smrti sina jedinca. To se dogodilo kad sam imao 11 godina, u prometnoj nesreći. Do tada me ništa nije tako duboko dirnulo. Plakala sam neprestano mjesec dana. Bilo je to kasno buđenje ljubavi: voljela sam svog sina, ali samo pola; Odložio sam tu ljubav prema njemu suočavajući se s drugim stvarima koje su mi se činile hitnijima.
Tek u njegovoj odsutnosti shvatila sam koliko ga volim. I zaključio sam da više neću živjeti ni za što što se ne može mjeriti smrću. Na taj je način moj život postao bitniji.
-I onda je pronašao Óscara Ichaza, tog tajnovitog šamana.
-Ichazo je predstavljao susret s tradicijom za kojom je čeznuo: izvorom Gurdjieffova učenja, tajanstvenom školjkom Sarmung, smještenom u nekom udaljenom dijelu Bliskog istoka. Međutim, prvi dojam s Ichazom nije bio dobar, mislio sam da je šarlatan. Pitao sam ga: "Trebam li biti tvoj učenik čak i ako te doživljavam kao lažljivca i manipulatora?" Nasmiješio se i rekao: “Claudio, u ovoj školi nije potrebna duboka predanost. To je vrlo znanstveni duhovni put. Sudit ćete mi po plodovima i uskoro ćete ih vidjeti ”. Tada mi je dao vrlo poseban prijedlog: poslao me u pustinju na 40 dana.
- A što se dogodilo na tom povlačenju?
-Te dane sam proveo meditirajući i primio izravni prijenos znanja na način koji bi bilo teško objasniti. Osjećao sam da je sve što sam znao u svetim knjigama bila sjena prije tog iskustva. Po povratku, Ichazo je osjetio da liječenje još nije završeno i podvrgao me procesu protjerivanja iz grupe za megalomane. Bilo je to nešto poput svetog kazališta u kojem je njime prerezao pupkovinu. Ne samo danas, već i dok se to događalo, shvatio sam da je ovo protjerivanje dar. Nakon nje, organizirao sam prvu verziju sat programa u Kaliforniji.
-Kako možemo započeti svoje putovanje kroz pustinju, da razvijemo duh potrage?
-Potražite dobre utjecaje, na primjer, učitelje i dobročinitelje koji vas obogaćuju. Meditacija, čitanje nadahnjujućih knjiga, služenje i posebno predaja služe: ishvara pranidan ili otapanje u božanskom. Drugi način da započnemo potragu je shvatiti da nismo naša misao, već da je ovo vrtuljak, stroj u koji smo se narcisoidno zaljubili.
-Da li se isto događa s emocijama? Jesu li karusel?
-Onaj koji poznaje njegov um i njegove emocije pomalo postaje razočaran s njima, baš kao što se i djeca umaraju od svojih igračaka. Duhovni razvoj ima puno veze s tim relativnim odricanjem. Napredujemo putem kad shvatimo da smisao života nije u razmišljanju o lijepim stvarima, niti u žestini strasti.
-Što točno tražimo započinjući unutarnji put?
-Kada započne duhovna potraga, ne možete imenovati ono što tražite. Ako ga identificiramo kao ljubav, slavu, sreću ili Boga, odmičemo se od bitnog, što se ne može precizirati. Tek kad je potraga plodna, shvatimo što smo tražili. Tragač se popeo na Himalaju kako bi pronašao pustinjaka: "Učitelju, koji je smisao života?" Pustinjak je odgovorio: "Smisao života je grm rajčice." Kakvo je razočaranje tragač bio! Ali pustinjak je imao pravo: ono što najviše sliči smislu života je biljka koja cvjeta i sazrijeva. Smisao života je rasti i donositi plod.
