Ljubav i žeđ za osvetom
Kad se rastanemo, osvetu doživljavamo kao čin pravde. Opravdavamo se time da ćemo se osjećati bolje kad vidimo da osoba koja nas je napustila pati. Međutim, u stvarnosti je osveta samo način vršenja nasilja bez grižnje savjesti.
Osveta je želja da nam se vrati šteta koja nam je nanesena. Potreba je zadovoljiti želju za kažnjavanjem nekoga tko nas je povrijedio ili naštetio i razlikuje se od potrebe za pravdom po tome što služi za opravdanje filozofije "oko za oko, zub za zub".
Osveta legitimira ideju da svatko može uzeti pravdu u svoje ruke i da ima pravo vratiti štetu koju je dobio, čak i ako se koriste okrutne metode ili nesrazmjerne kazne. Zato to zapravo nije čin nadoknade štete, već način vršenja nasilja i maltretiranja bez grižnje savjesti.
Osveta ili loše postupanje?
U gotovo svim pričama nasilje se legitimira kada se provodi iz te žeđi za osvetom, koja se predstavlja kao „prirodna“ potreba za napadom na onoga tko nas je napao. Nije važno je li bio dobrovoljan ili nehotičan. U osveti nema zakona ili sudaca: osoba koja je pretrpjela ozljedu želi umnožiti bol koju osjeća čineći isto kao i osoba koja ju je ozlijedila.
Bez obzira na koja sredstva upotrijebite za to, možete primijeniti nesrazmjernu kaznu bez razmišljanja o tome je li ona poštena ili ne i bez razmatranja posljedica.
Problem žeđi za osvetom je taj što je nezasitna i generira istu želju za osvetom kod osobe koja je trpi: osnova je gotovo svih osobnih i kolektivnih ratova.
Femicidi, na primjer, opravdavaju svoje nasilje potrebom za osvetom. Kad se njihovi partneri žele razdvojiti, kad su nevjerni ili kad se ne povinuju patrijarhalnim mandatima, mačo muškarci pate i vjeruju da imaju pravo ubiti svoje žene (jer ih osjećaju kao vlasništvo). Iz tog razloga, baš kao što maltretiraju svoje životinje zato što su „njihove“, tako maltretiraju i žene koje ne rade ono što žele, žele ili trebaju.
Treba umnožiti bol
Kad mačo muškarci pate zbog ljubavi ili kad vide da im je čast preispitana, oni vjeruju da imaju pravo uništiti život druge osobe i osjećaju ogromnu potrebu da umnože bol koji osjećaju.
Čitava naša kultura opravdava tu potrebu i zato nam novinari seksisti u tisku pokušavaju objasniti razloge koji tjeraju muškarce na silovanje i ubojstvo svojih partnera i bivših partnera.
Ubojstva žena opravdavaju se u novinama objašnjavajući patnju koju je osjećao ubojica. Tako se krive žrtve.
Žeđ za osvetom donosi ono najgore što je u svakome od nas. Jedna od stvari koja nas najviše boli jest to što nas prestaju voljeti: mi to doživljavamo kao izdaju koja mora biti kažnjena. Zato postoje ljudi koji su toliko sretni kad njihov bivši partner učini loše ili se dogodi neka nesreća. Suprotno tome, mnogim ljudima je nepodnošljivo da bivšima dobro ide u životu, jer smatraju da nisu platili štetu koju su napravili napuštanjem veze.
Postoje ljudi koji žive u toj žeđi za osvetom i koji svu svoju energiju ulažu u činjenje zla osobi koju mrze: postoje ljudi koji se cijeli život osvećuju i koji nikada nisu zadovoljni štetom koju čine. Mislim da je to zato što nam osveta omogućuje da i dalje održavamo vezu s osobom koju volimo: vjerujemo da je mržnja prirodna i normalna i da je imamo pravo izraziti. Hranimo tu mržnju kako ne bismo u potpunosti raskinuli vezu: loše postupanje s drugom osobom način je vježbanja naše moći i njegovanja veze, čak i ako je bolno za obje osobe.
Kako se možemo osloboditi te žeđi za osvetom da bismo živjeli bolje?
Prije svega, moramo imati na umu da je osveta beskorisna: izazivanje boli kod druge osobe ne smiruje našu bol, već je umnožava. To nije čin pravde: to je način vršenja nasilja bez grižnje savjesti, s idejom da ćemo se osjećati bolje kad vidimo da osoba koju volimo pati.
Ako je, pak, korisno dominirati drugom osobom uz prijetnje: "ako me ostaviš, ubit ću te", "ako odeš s drugom osobom, više nećeš vidjeti svoju djecu", "ako napustiš vezu, ostat ću sa svime i ne ostavljam vas ni sa čim "," ako me lažete, pripremite se za zasluženu kaznu. "
Međutim, želimo li zaista da netko bude uz nas iz straha da ne trpi našu ljutnju? Vrijedi li vrsta odnosa temeljenog na ucjenama? Možemo li biti sretni znajući da osoba ne želi biti s nama, ali ostaje iz straha od naše žeđi za osvetom?
Žeđ za osvetom veže nas za prošlost i ne dopušta nam da živimo u sadašnjosti ili se radujemo budućnosti. Čini nas podlima, nasilnima, sebičnima i poništava našu sposobnost da budemo empatični. Nakon osvete, zadovoljstvo nestaje u zraku, pa smo ili mi jednako nezadovoljni, ili se želimo nastaviti osvećivati do beskraja.
Kad prekinete s partnerom i oslobodite se žeđi za osvetom , promjene počinju: fokus stavljate na sebe i svoju dobrobit, dvoboji su kraći i puno je lakše zaboraviti na bivšu, obnoviti život i živjeti druge priče o ljubav.
