Optimizam ili pesimizam? Što je bolje?
Neki ljudi više vole vidjeti čašu napola punu, drugi napola praznu. Ali koja nam psihologija u praksi govori da je najbolja za naš život? Odgovor će vas iznenaditi.
Bezgrješno je živio u stalnom depresivnom i bezvoljnom stanju. Nije mogla pronaći ništa što ju je motiviralo, niti se činilo da u svom životu osjeća, iluziju, radost ili strast. Kada je prvi put došao na konzultacije, rekao mi je: "Čini se kao da sam nosio neprozirne sive naočale koje me prisiljavaju da život vidim negativno, tamno i slijepo."
U našoj drugoj radnoj sesiji pitao sam je kako bi voljela vidjeti život ili, ako se koristim njezinim vlastitim riječima, kako bi voljela da te naočale budu. Besprijekorno je odgovorila: "Voljela bih imati ružičaste naočale sa žvakaćom gumom, kako bih mogla vidjeti sve lijepo, svijetlo, bez komplikacija i problema"
Želja za Bezgrješnom potpuno je razumljiva onima koji su život proveli u vrlo pesimističnom i tmurnom kraju postojanja. Nakon toliko boli i patnje, oni čeznu za malo svjetla i teže potražiti olakšanje od svoje nelagode, upravo na suprotnoj strani, od pogoršanog optimizma.
Međutim, kako sam objasnio Inmaculadi, istina je da su i pretjerani optimizam i pretjerani pesimizam emocionalno nezdrava stanja osobnosti. Rekao sam joj da će, ako promijeni naočale iz mutno sive u žvakaće žvakaće, ostati zarobljena, iako na drugačiji način, u boli i patnji.
Poricanje nelagode i izmišljanje ružičastog života ne rješavaju probleme niti nam pomažu u pronalaženju ravnoteže u našem životu.
Nijedan kraj nije zdrav
I pogoršani pesimizam i optimizam mogu nas udaljiti od stvarnosti i potaknuti na život u fantaziji.
Ekstremni pesimist vidjet će sve crno, postat će depresivan i neće moći ići naprijed, dok će pogoršani optimist poludjeti u bilo kojem pothvatu, ne uzimajući u obzir moguće opasnosti koje se mogu pojaviti.
Na naš način tumačenja života uvelike utječe model koji smo imali kod roditelja.
Ako smo se obrazovali kroz strah i krajnju represiju, posvuda ćemo vidjeti prijetnje i tamu. Ako smo odgojeni kroz pesimizam i negativnost, mislit ćemo da smo bezvrijedni i da za nas nema nade.
Ako su naši roditelji bili previše labavi i bezbrižni, u to vrijeme nismo naučili prepoznavati moguće opasnosti i danas ponekad možemo djelovati nesvjesno i opasno.
Slučaj Bezgrješne i potraga za ružičastim naočalama
Roditelji Inmaculade prenijeli su na svoju kćer vrlo negativnu viziju života u kojem bi se svaki mali rizik - ili bilo koja okolnost koja je bila nepoznata - mogao pretvoriti u smrtnu opasnost. Kroz cijelo djetinjstvo djevojčica nije prestajala čuti fraze poput „ptica u ruci je bolja od stotine letećih“ ili „čavao koji strši onaj koji primi prvi udarac“.
Od vrlo male, Bezgrješne, navikla je biti na oprezu, čekati da se oko nje dogode nesreće i to joj je postupno trošilo svu energiju. Njegove su "tamne naočale" rezultat zbroja negativnog stava njegovih roditelja i njihovog poraznog načina suočavanja sa životom.
Uz konzultacije, Inmaculada je radila na razumijevanju porijekla svoje negativnosti i krajnjeg pesimizma.
Tijekom svojih seansi uspio se odvojiti na ovaj štetan način da vidi život koji je naslijedio od svojih roditelja.
Također je mogao razumjeti da tijekom svog života svi prolazimo kroz sve vrste okolnosti. Neki korisnije, a neki manje, neki sretni, neki bolni itd. Besprijekorno je naučila teći, uživati u ugodnim iskustvima i samopouzdano se suočavati s onima koji to nisu.
U jednom od posljednjih sesija, Inmaculada mi je rekla: „Više ne želim naočale, ni tamne, ni ruže. Želim živjeti život istinski, moći učiti na greškama i ići dalje ”.
Naočale, što prozirnije to bolje
I krajnji pesimizam i optimizam dvije su strane iste medalje, one poricanja. Kao i uvijek, u ravnoteži je zdravlje. Svjesnost stvarnosti i sposobnost analiziranja situacija kakve jesu, sa svim njihovim nijansama i bojama, daje nam razumijevanje i emocionalno zdravlje.
Samo na taj način, iz prozirnih naočala, možemo donijeti najzdravije odluke za svoj život.
