Otvoreno pismo psihologa protiv presude čopora
1790 potpisnika
Otvoreno pismo stručnjaka za psihologiju i psihijatriju Ministarstvu pravosuđa i javnosti.
U vezi s kaznom izrečenom petorici muškaraca osuđenih za zločin seksualnog zlostavljanja tijekom San Ferminisa i raspravom koja se ovih dana odvija, iz našeg dubokog i energičnog odbijanja spomenute kazne, dolje potpisani izdali su priopćenje stručnjaci za psihologiju i psihijatriju, među kojima su stručnjaci za traumu i psihoterapijsko liječenje žrtava različitih oblika zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, napuštanja i zanemarivanja, kao i stručnjaci za seksologiju, spol i seksističko nasilje.
Ovom izjavom, koja okuplja glas više od 1800 stručnjaka za psihologiju i psihijatriju koji su se okupili u skupinu stvorenu u tu svrhu, želimo postići dvostruku svrhu: (1) pružiti znanstvene informacije koje pomažu u razjašnjavanju problematičnih aspekata ovaj slučaj; i (2) provesti razmišljanje utemeljeno na dokazima o patrijarhalnom sustavu i ozbiljnim posljedicama koje on ima, za društvo općenito, a posebno za žene i djecu, posebno kada je u osnovi donošenje odluka koje nas sve izazivaju.
Ukratko, vodi nas želja da surađujemo s pravosuđem kao dio odgovornog građanstva i kao profesionalni stručnjaci za ta područja znanja, kako bismo radili za zdravije društvo.
Što se tiče prve točke, iako razumijemo da se fokus ne smije stavljati na žrtvu, videći osnove donesenih odluka, želimo ponuditi svoje znanje o traumatičnom utjecaju koji različiti događaji i događaji uzrokuju na ljude i u načinu na koji određuju vaše reakcije. U tom smislu, naš bi doprinos trebao rasvijetliti složeni i delikatni zadatak poput utvrđivanja ili ne pristanka žrtve i njihovih mogućih reakcija na situaciju poput one koja je opisana dokazanim činjenicama.
Prema Porgesovoj teoriji polivagala, u situaciji prijetnje smrću, ozbiljnom ozljedom ili seksualnim nasiljem, reakcija na imobilizaciju uobičajena je kada nije moguće pobjeći ili pobjeći. U tim se situacijama aktivira dorsovagalna grana parasimpatičkog živčanog sustava što rezultira reakcijom imobilizacije, sporijim otkucajima srca i smanjenom osjetljivošću na bol. Ovo je brzi način reakcije našeg živčanog sustava da pokuša preživjeti i umanjiti utjecaj prijetećeg događaja kada, inzistiramo, nije moguće pobjeći ili pobjeći. Stoga, u takvoj situaciji nema smisla postavljati pitanje pristanka ili otpora, jer će se ta sposobnost poništiti s obzirom na veličinu prijetnje.Ovu su teoriju znanstveno dokazali i podržali vrlo prestižni međunarodni stručnjaci za traumu, kao što su Stephen Porges, Daniel Siegel, Pat Ogden i Bessel Van der Kolk, između ostalih.
Također nema mjesta za pitati žrtvu, niti je činjenica da je imao seksualni odgovor presudna, jer u to vrijeme tijelo stvara tvari za proizvodnju analgezije protiv boli, razdvaja se i imobilizira. A u smislu sposobnosti da se odupremo i oporavimo od krize nedaća, poznate kao otpornost, u svakom bismo slučaju trebali podržati prevladavanje koje je žrtva uspjela izvršiti nakon iskustva
traumatično, a ne da je kritizira ili nadzire. Suprotno služi samo tome da je i dalje napada, pa čak i pridonosi njezinoj retraumatizaciji.
Što se tiče druge točke, kao profesionalci psihologije i psihijatrije, također smo savršeno svjesni da ljudi stvarnost koja nas okružuje tumače iz naših mentalnih i emocionalnih filtara, koji su pak konfigurirani u odnosu na našu kulturu, poveznice značajni afekti i naša životna iskustva.
U skladu s tim, čini nam se duboko simptomatičnim za društvo u kojem živimo preveliku težinu koju je debata uzela o žrtvi, umjesto o mjerama koje nam mogu pomoći da uspostavimo društvo bez nasilja koje krši ljudska prava općenito i posebno žena. Razumijemo da patrijarhat kao kulturni i vrijednosni sustav predstavlja interpretativni okvir u kojem moramo registrirati i vlastitu agresiju i zakone koji upravljaju našom pravdom, kao i postupke profesionalaca koji ga primjenjuju. U društvu je odgovornost svih, od policije do pravosudnih profesionalaca, da djeluju profesionalno, objektivno i etično, ne dovodeći u pitanje situacije dokazanog nasilja ili ih zbunjujući veseljem, jer ono predstavlja leglo za nasilje,da ovdje osuđujemo. Dakle, žena i, posebno njezino tijelo, prolaze kroz reifikaciju koja je preobražava iz osobe u objekt. Predmet koji se kao takav može koristiti, niti osjeća niti pati i nije ranjiv na patnju.
Istodobno, kolektivne imaginarije koje dominiraju našim društvom dobro su poznate i odražavaju se u sociološkim studijama, prema kojima smo ustanovili da na ženama treba inzistirati i prihvatiti seks čak i ako "u principu ne žele". Vjerujemo da ova fantazija ukorijenjena u našoj kulturi motivira velik dio pitanja sudaca u ovoj vrsti postupka, neprestano propitujući reakcije žrtve. Stoga su te žrtve one koje moraju pokazati da "to ne žele", izričito se opirući unatoč činjenici da su paraliza i blokada automatske i normalne reakcije na paniku s psihobiološkog gledišta. Daleko od toga da doprinosimo zdravlju žrtve i svrhu pravde, smatramo da ovo uspijeva samo okriviti napadnutu osobu,retraumatizirati je i ponovno viktimizirati.
Stoga, u svjetlu znanstvenih dokaza i kao profesionalci u psihologiji i psihijatriji, stoga smatramo ključnim da stručna izvješća izdana u procesima poput ovog imaju tehnički savjet stručnjaka i da profesionalci Pravosuđe, kao i Snage državne sigurnosti, i općenito svo tehničko osoblje uključeno u ovu vrstu slučajeva, prolaze obuku s rodnom perspektivom.
I na kraju, dodajemo hitnu potrebu za prevencijom, uključujući od djetinjstva nepatrijarhalnu seksualnu edukaciju, s rodnom perspektivom, transverzalnom i strukturnom, koja favorizira ispunjavanje prava i djelovanja žena, a koja ne odnosi na nasilje kao dio seksualnosti, koji mjestima omogućuje preispitivanje muškosti i obnovu poštovanja prema ženama, kao i promicanje odnosa dobrog liječenja.
Potpisnici se ovim potpisuju na ovu izjavu.
