Zašto ne bismo otišli psihologu? 3 najčešća izgovora

Mnogi ljudi, unatoč velikoj emocionalnoj nevolji, nerado odlaze psihologu. To su tri najčešće korištena opravdanja za odlazak na terapiju i razlozi zašto nisu valjani.

U Španjolskoj još uvijek nemamo uvriježenu kulturu odlaska psihologu u slučaju emocionalne nevolje. Bilo zbog neznanja ili nedostatka društvenih običaja, činjenica je da nam još uvijek nedostaje otvorenog uma koji postoji na drugim mjestima da prepoznamo, pa čak i pozitivno vrednujemo one koji odlaze na konzultacije psihologa.

U Sjedinjenim Američkim Državama, među mladima, odlazak psihologu doživljava se kao osobina društvenog prestiža, au Argentini ili Francuskoj neobična stvar je nepohađanje terapije tijekom života.

Srećom, ovaj se mentalitet mijenja i nove generacije nemaju nikakve sumnje u priznanju da idu psihologu. Mnogi youtuberi razgovaraju na svojim kanalima o tome kako im pohađanje terapije pomaže, što potiče njihove mlade sljedbenike da zatraže stručnu pomoć kad osjete da im je potrebna.

Mnogi ljudi, unatoč patnji i ponavljanju štetnih stavova prema sebi ili drugima, i dalje odbijaju poduzeti korak odlaska na terapiju. To su tri najraširenije predrasude u tom pogledu.

1. "Psiholog je za onoga tko je stvarno lud"

Čitav klasik. Iako je istina da sam tijekom svojih više od 20 godina psihologije vidio kako su ljudi koji dolaze na terapiju obično najrazumniji i najsvjesniji. Te su žene i muškarci mogli prepoznati da postoji problem koji sami nisu uspjeli riješiti i znaju da im je za rješavanje potrebna stručna pomoć.

Oni su hrabri i odgovorni ljudi, koji žele preuzeti kontrolu nad svojim životom i prestati ovisiti o starim obrascima koji im više ne služe i sprječavaju ih da budu svoji. Duboko im se divim i uvijek im kažem da je odlazak na terapiju znak velike odlučnosti i svjesnosti.

2. "Ne treba mi, mogu se promijeniti sam"

Vrlo je pohvalno boriti se i uspjeti sami promijeniti probleme koji nam se ne sviđaju. Međutim, ponekad su naši toksični obrasci toliko ukorijenjeni u najdubljem umu da, iako smo svjesni da za nas nisu zdravi, nastavljaju nam štetiti i dominirati nad njima. U tim slučajevima nema ništa loše u priznanju da nam je potrebna vanjska pomoć kako bismo se promijenili.

Baš kao što idemo zubaru kad imamo zub bez zube jer ga sami ne možemo očistiti ili ispuniti, potreban nam je i pravi stručnjak za rad s umom i osjećajima.

Nažalost, mnogi se ljudi zavaravaju i nastavljaju godinama, ponekad i cijeli život, ponavljajući iste štetne stavove kao i uvijek. Neki moraju doći u vrlo ekstremnu situaciju da bi se odlučili doći na terapiju i, kad se počnu usavršavati i uživati ​​u svom životu, često mi kažu: "Ramóne, volio bih da sam došao ranije."

3. "Odlazak psihologu može otvoriti" Pandorinu kutiju ""

Strah od otkrivanja neke mračne tajne iz prošlosti, koja će imati snažan utjecaj na vaš život, vrlo je čest prilikom započinjanja terapije. Za mnoge je ovaj strah ogroman zalogaj. Tim ljudima objašnjavam da, čak i ako to ne želimo, naša prošlost nastavlja utjecati na nas u sadašnjosti.

Možda smo zaboravili podrijetlo svojih toksičnih obrazaca, ali bili toga svjesni ili ne, njegov štetni učinak nastavlja nas kontrolirati i sprječavati da budemo ono što stvarno želimo.

U tim slučajevima, najzdravija opcija koju ti ljudi mogu odabrati je da preuzmu kontrolu nad svojim životom i suoče se sa svojom poviješću. Samo na taj način moći će prestati ponavljati te toksične stavove. Nema gorih bolova od nastavka nekontrolirane patnje i, nadalje, neznanja odakle dolazi ova nelagoda.

Kako bih im pomogao da se smire i prevladaju taj strah, uvijek kažem tim ljudima da vjeruju sebi i svojoj unutarnjoj mudrosti, da se puste. Također im kažem da informacije na kojima trebaju poraditi da bi se izliječile ne dolaze odjednom, već se postupno pojavljuju.

Naravno, ti ljudi mogu gajiti brutalne uspomene koje je, kako ne bi neprestano patile od njih, blokiralo njihovo nesvjesno. Međutim, kako objašnjavam, to se dogodilo kad su bili mali i nedostajalo im je alata i podrške za asimilaciju ovih ekstremnih iskustava.

Danas se u terapiji situacija jako razlikuje od one iz djetinjstva. U dogovoru stvorimo sigurno i sigurno okruženje kako bismo mogli raditi s uspomenama koje se pojave. Uz to, osoba kao odrasla osoba može puno bolje razumjeti što se dogodilo u prošlosti.

Naše najdublje Jastvo nekako zna da trebamo očistiti sva negativna sjećanja da bismo se izliječili i, kad se osjeća u pravoj situaciji, na primjer tijekom terapije u uredu psihologa, počinje pružati informacije koje su bile skrivene tijekom godine.

Treba pojasniti da ta sjećanja nikada ne dolaze odjednom, već izgledaju dozirana u mjeri u kojoj se osoba može suočiti s njima i pretpostaviti je.

Vrlo postupno, osoba postaje osnažena i stječe samopouzdanje za borbu sa svojim demonima dok ih ne može izbaciti iz svog života. Zapravo, uvijek pojasnim da u mojih više od 20 godina terapeutske djelatnosti nikada nije bilo toliko snažnog ili neugodnog sjećanja da osoba nije mogla raditi i prevladati.