Spoiler: Ne mogu se uvijek mjeriti (a ne možete ni vi)
Glas Roya Galána: "Uvijek se pokazuje da je na razini. A što se događa ako nismo? Ako pogriješimo, usramotimo se ili pogriješimo. Ponekad moramo zatražiti pomoć. I za to nemamo manje valjanosti. . Mi smo više ljudi. "
Glas Roya Galána podcast je spisateljice Roy Galán za časopis Mentesana. Slušajte i podijelite:
Uskrsnite izazovu.
Uvijek zahtijevajući da se ponašamo kao izvanredna bića.
Poput heroja i heroina.
Kao ljudi koji ne sumnjaju, koji se ne boje.
Pokazujući se uvijek na nivou.
A što ako nismo?
Ako pogriješimo, usramotimo se ili pogriješimo.
Što ako smo tužni i nismo u stanju učiniti ono što drugi od nas očekuju?
Ne znam kolika je ta minimalna visina.
No ono što je jasno jest da postoje mnogi ljudi koji su već rođeni na višoj razini.
Za one koji mjere, jednostavno znači pružanje ruke.
Jer ispod imaju madrac, spokoj, privilegij.
Ali postoje i drugi ljudi, osim da budu na mjestu s kojeg neki odlaze.
Moraju se popeti na jebeni Mount Everest.
Jer nemaju sredstava.
Jer život se toliko zakomplicirao da jedva da ima mjesta za bilo što odabrati.
Kažemo ljudima da se moraju mjeriti.
Bez gledanja ili uvažavanja njihovih okolnosti.
Bez razumijevanja da nismo strojevi.
Što se ne odnosi na pritiskanje gumba i uvijek dobivamo isti rezultat.
Da ponekad ne možemo.
I ništa se ne događa s nemogućnošću.
Morate to prihvatiti.
Ponekad morate zatražiti pomoć.
I za to ne manje vrijedimo.
Mi smo više ljudi.
Ponekad se trebate slomiti.
Stani i plači.
Recite što osjećate, čak i ako nije ono što je prikladno.
Tražite ono što dajete jer ne primate ništa.
Iscrpljuje.
Ponekad se jednostavno ne možete mjeriti.
A ono što trebate od drugih nije: Rekao sam vam.
Ono što trebate od drugih je: Ne brinite. Razumijem.
Jer ponekad osjećate muku u prsima, ponekad ne želite ustati iz kreveta, ponekad sve ide na loptu.
Ponekad vam prsti postanu teški poput cigle.
Ponekad nije da ne uspijete.
To je da je ovo postojanje vrlo teško.
A ono što biste mogli iskoristiti je empatija i razumijevanje.
Jer izgleda da je svima sve tako jasno.
Djeluju tako sretni i tako samopouzdani i s tako dobro isplaniranim putem.
Čini se da uvijek dobro reagiraju.
Da nikad nisu rubovi ili da kroz njih prolazi drugačije raspoloženje.
Da imaju sve pod kontrolom.
Oni su na visini zadatka.
Ali to nije istina.
Nitko nije savršen.
I bilo bi lijepo kad bismo preko ramena prestali gledati one koji to ne čine savršenim.
Pogotovo zato što se svakog trenutka možemo tamo sastati.
Pogledajte alate koji su nam uvijek radili.
Više nemaju.
Živjeti s tjeskobom.
S panikom.
S tom vrtoglavicom koju pretpostavlja nesigurnost.
Zato se ne radi o tome da se išta sprema.
Radi se o prisjećanju da smo svi u istoj atmosferi.
Da nas iste stvari bole.
Da osjećamo istu usamljenost.
Da smo u biti isti.
I pitati druge nemoguće.
Ili se zapitajte.
Protraćeno je.
Jedinstvena prilika da živite slobodno i bez krivnje.
