Muškarci, moć i seksualno uznemiravanje: zašto nitko ništa nije rekao?

Svi su na neki način sudjelovali u njegovanju trijumfalne muškosti koja uključuje seksualnu moć povezanu s ekonomskom moći i društvenom moći: propuštanjem, da ne kažem, zatvaranjem očiju, gledanjem u drugu stranu, ali i aktivno.

Kad su optužbe za seksualno uznemiravanje protiv Plácida Dominga skočile prije nekoliko mjeseci , branio se ovim riječima: "Pravila i vrijednosti kojima se mjerimo danas, a moramo se mjeriti, uvelike se razlikuju od onih u prošlosti."

Ove izjave, od kojih smo se mnogi od nas plašili, ukazuju na važno pitanje: razliku između etike i morala. Etika prikuplja ono što smatrate ispravnim i lošim, dok moral ukazuje na ono što je dopušteno, a što nije. To je skup društvenih normi koje se, zapravo, mijenjaju s vremenom i kontekstom.

Etičko ili moralno pitanje?

Tenor je ovim izjavama govorio da se držao normi trenutka, normi koje je poznavao, jer su možda norme maltretiranih bile drugačije i ni za što drugo se nije brinuo. Ono što mu zamjeramo jest da nije bilo etike iza onih normi koje su mu postavljale uzbunu u vezi s ponašanjem, bez obzira na to postoje li norme koje su ga hranile kao ispravno.

Etika, samo bacim nit, ona nije jedinstvena, niti uvijek upućuje na opće dobro.

Ali da se iza ponašanja Plácida Dominga krije etika, njegova bi objašnjenja bila drugačija. Možda jednako jezivo, ali rekao bi nam zašto je to učinio izvan pozivanja na društvene norme.

Serija "Jutarnja emisija" iz ove perspektive bavi se pitanjem seksualnog uznemiravanja na poslu. Žalba skače prema televizijskoj zvijezdi u danima #metoo i svi vrište u nebo kad otkriju da je pod tim poznatim likom bio seksualni grabežljivac. Ali kroz poglavlja vidimo da je cijelo okruženje hranilo to ponašanje.

Izostajanjem, da ništa ne kažem, zatvaranje očiju, gledanje u drugu stranu, ali i aktivno, njegujući onu trijumfalnu muškost koja uključuje seksualnu moć povezanu s ekonomskom moći i društvenom moći.

Odnosno, mnogi su ljudi bili na udici i da nitko, posebno središnji subjekt, grabežljivac, nije uspio pratiti etiku koja je išla protiv te katastrofe.

Etika koja će se pobrinuti za štetu koju je nanio maltretiranim ljudima, koja će se obvezati na posljedice vlastitih postupaka bez obzira hoće li zbog toga biti socijalno sankcionirana. I u toj sankciji ne možemo zaboraviti položaj moći nekih likova, što sankciju čini još težom i od koje oni u potpunosti iskorištavaju.

Sve je to već objasnila Hannah Arendt kad je govorila o banalnosti zla. U procesu protiv nacističkog Adolfa Eichmanna, zaduženog za deportaciju mađarskih Židova u logore smrti, cijeli je tisak ukazivao na zlo lika. Samo je Hannah Arendt ukazala na etiku i moral. Eichman je bio moralist, legalist, bez ikakve etike. Samo je izvršavao naredbe. Bio je dobar građanin, u svom najopasnijem obliku: onu nekritičke poslušnosti.

U društvu u kojem živimo, koje nas hrani društvenim uspjehom kao jedinim horizontom, koji promiče „pobjedu“, dakle, apstraktno, kao sinonim sreće, ispunjenja i gdje se naša vlastita želja shvaća kao oblik naše suštine i mi, osobna etika možemo biti vrlo protiv prevladavajućeg morala.

Postoji trijumfalna muškost koja se gradi nasiljem.

Možda ne izravno (i to), ali kroz puno svojstava koja su potrebna muškarcima da bi bili društveno uspješni. Konkurentnost, dakle sportaši su polubogovi, drski, otud i lik negativca glumi u toliko filmova, a zvijezde u pozitivi i, naravno, osvajanje žena kao drugi atribut osvajanja, pobjede. A to generira vrlo nizak otpor frustraciji, vrlo malo prihvaćanja nemogućnosti svega, nedostizanja svega, da postoje želje koje se ne mogu ispuniti i da je u redu ako se ne ispune. Uključujući, naravno, i želju za drugim ljudima.

Kako se svi možemo boriti protiv nasilja?

U središtu pitanja je subjekt koji preuzima tu ulogu. Ali ostatak društva nije izuzet od odgovornosti. I to su dobre vijesti, jer to znači da smo i mi dio rješenja. S jedne strane, možemo pomicati pravila ponašanja. Ne samo površinski, ističući da je posebno seksualno uznemiravanje neprihvatljivo.

Također sagledavanje problema u cjelini i razumijevanje da se ovom muškošću više ne može hraniti. Ne možeš više pljeskati. Ne možete poželjeti više. Isto tako, stavljanje fokusa na tu razliku između etike i morala i davanje prostora kritičkoj konstrukciji etike skrbi koja ne dovodi do normi koje možemo slijediti, a da na bilo što drugo ne obratimo pažnju.

Ali trebamo i razmišljanje o uspjehu i njegovim atributima. Već sam napisao o etičkim vrijednostima koje nesvjesno pripisujemo standardiziranoj tjelesnoj ljepoti. Drugim riječima, kada netko ima tijelo u skladu s trenutnim ljepotama, nešto u nama tome pripisuje određenu „dobrotu“.

Loš momak u filmu uvijek je zgodan. Zato on ima zaljubljenu djevojku koja će mu se ponašati kao majka i iznijeti ono što je dobro u njemu duboko u sebi. Ako je negativac ružan (društveno ružan), već znate da će radnja ići u drugom smjeru. Bit će utjelovljeno zlo, bez ičega za spas. I budite oprezni, jer ta "ružnoća" često ima rasističke, klasne i kapacitivističke oblike. Loš čovjek kao luđak, loš čovjek kao skitnica, loš čovjek kao crnac ili Cigan, da nažalost daju tipične primjere.

Na isti način društvenim uspjesima pripisujemo neke oblike "dobrote", a ja ovom riječju koju ne volim previše ukazuje na nekoga bezazlenog, nekoga tko ne šteti, tko namjerno ne nanosi štetu. Netko s kim možemo smanjiti obranu i vjerovati da smo u dobrim rukama. Plácido Domingo je netko tko dobro pjeva i tko je imao financijskih sredstava za njegovanje te kvalitete.

Ni više ni manje. Sve ostalo je fatamorgana vašeg društvenog uspjeha. Budući da je skandaliziran jer nije imao etičko ponašanje izvan morala trijumfalne muškosti, dio je te fatamorgane. To ga uopće ne opravdava, ali trebalo bi čuvati naše oči i naše samopouzdanje.

Druga strana medalje je rizik koji pretpostavljamo da pretpostavimo nedostatak etike onima koji nemaju socijalni, radni ili ekonomski uspjeh. Stigmatizacija popularnih klasa i strah od siromašnih, kada su bogati ljudi opasniji jer imaju sredstva da u slučaju zla navedu svoje zlo.