"Meditacija je moćan alat za osobni razvoj"
Silvia Diez
Pažljivost pomaže svakoj osobi da pronađe smisao postojanja. To je alat kako biste saznali kako živjeti život.
Sve dok je prakticiramo pravilno i redovito, meditacija može postati snažno sredstvo osobnog razvoja koje se ponovno konfigurira kroz relevantne promjene mozga koje proizvodi - način na koji se odnosimo prema sebi, ljudima i stvarnost.
Objašnjava nam to Santiago Segovia, profesor psihobiologije na UNED-u i direktor skrbi na Psihoedukacijskom institutu Elea u Madridu, gdje vodi program mentalne ravnoteže temeljen na pažnji (MBMB). Segovia je autor knjige Pažljivost: put osobnog razvoja (Uvodnik Desclée de Brouwer).
Pažljivost pomaže svakoj osobi da pronađe smisao postojanja. Iako je, kako vidim, jedini smisao života živjeti ga. Tada svatko mora pronaći značenje kako želi to živjeti. Radi se o pronalaženju smisla kako živjeti ono što ja zovem živjeti ”, objašnjava Santiago Segovia iz svoje rezidencije u Madridu.
"Meditacija mijenja način na koji se odnosimo prema životu"
-A kako se meditacija rješava patnje svojstvene samom postojanju?
-Prvo to moramo vježbati na ispravan i uredan način, tada nam pažljivost pomaže da se smirimo i smirimo jer uravnotežuje autonomni i središnji živčani sustav i, iz te tjelesne vedrine, možemo se početi poistovjećivati s onim stanjem svijesti koje se naziva stanje svijesti svjedoka ili svjesne svijesti, različito od uobičajenog stanja svijesti. Iz ovog stanja svijesti svjedoka mijenja se način odnosa prema životu: moći ćemo regulirati svoje osjećaje, razviti ljubazan i prijateljski stav u međuljudskim odnosima, pa čak i kad stupimo u odnos s predmetima i prirodom. Redovitom praksom možemo napraviti i treći korak i ući u ono što psiholozi nazivaju kognitivnim restrukturiranjem, tj.izvršiti reinterpretaciju stvarnosti promatrajući najosnovnije karakteristike u svemu što nam se događa. Sve se to približava ublažavanju te egzistencijalne muke koja, kako su objasnili egzistencijalisti, proizlazi iz same činjenice da smo shvatili da smo bačeni u život.
-Počinjemo li vidjeti stvarnost distanciranu od naših tumačenja?
-Da. U osnovi nam pažljivost pomaže da ne slušamo toliko misli o stvarnosti i o sebi. Jer, u konačnici, mi se ne odnosimo prema stvarnosti kakva ona jest, već prema interpretaciji koju napravimo o onome što ona jest. Vježbom pažljivosti možemo se odvojiti od ovih tumačenja, često pogrešnih i nefunkcionalnih, i instalirati funkcionalnija i zdravija tumačenja. Tumačenja koja su daleko od automatizama i predrasuda koje imamo i koja su bliža stvarnosti kakva jest. One misli koje nas navode na povezanost sa stvarnošću na štetan način razrjeđuju se dok treniramo svoju pažnju i zauzimamo je. Pažnja je vrlo važna jer filtrira iz magme podražaja koji neprekidno primamo,one koje su predstavljene našoj svijesti. To je ono što nas navodi da budemo svjesni onoga što proživljavamo u određenom trenutku. Iz tog razloga, naučiti regulirati pažnju i, prema tome, ono što predstavljamo u svakom trenutku svojoj svijesti o onome što proživljavamo razlika je između toga da nas odvedemo u raj ili pakao. Kad se pažnja skloni navući na nefunkcionalne interpretacije, završit ću u patnji. S druge strane, ako je s vježbom educiram da se odvrati od tih nefunkcionalnih interpretacija, ostavljam mjesta pozitivnijim interpretacijama onoga što živim.ono što u svakom trenutku predstavljamo svojoj svijesti o onome što proživljavamo je razlika između odvođenja u raj ili pakao. Kad se pažnja skloni navući na nefunkcionalne interpretacije, završit ću u patnji. S druge strane, ako je s vježbom educiram da se odvrati od tih nefunkcionalnih interpretacija, ostavljam mjesta pozitivnijim interpretacijama onoga što živim.ono što u svakom trenutku predstavljamo svojoj svijesti o onome što proživljavamo je razlika između odvođenja u raj ili pakao. Kad se pažnja skloni navući na nefunkcionalne interpretacije, završit ću u patnji. S druge strane, ako je s praksom educiram da se odvrati od tih nefunkcionalnih interpretacija, ostavljam mjesta pozitivnijim interpretacijama onoga što živim.
-Izgleda jednostavno … Prevode li se ove promjene u promjene u strukturi mozga?
-Magija nema, sve se trenira i zahtijeva učenje i ustrajnost dok se ne počnu osjećati njezini duboki učinci. Ako vrlo stresna osoba obraća pažnju na svoje disanje, to promiče ravnotežu autonomnog živčanog sustava, ali poboljšanje neće potrajati ako ne nastavi s praksom sve dok se oblikovanje njihove živčane aktivnosti ne poništi. Svi imamo neuronske sklopove koji su lakši od drugih i koji prolaze najčešće. Radi se o tome da se redovnom praksom ugase oni "živčani putovi" patnje i instalira drugi krugovi koji stvaraju više blagostanja. Ali ovo zahtijeva postojanost. Na primjer, program pažljivosti poznat kao MBMB koji traje osam tjedana prekratak je da bi ga se u potpunosti postiglo.Tijekom akademske godine nudimo jedan sat tjedno kako bismo naučili vježbati meditaciju s instruktorom, tako da nakon tog vremena osoba može nastaviti samostalno, iako je uvijek uputno s vremena na vrijeme vratiti se na grupnu praksu na vrijeme. Kod onih koji meditiraju na daljinu, dokazano je da postoji zadebljanje cerebralne sive tvari, područja mozga u kojem su smještena tijela neurona, posebno u područjima mozga povezanim s pažnjom. Dokazano je da meditacija sprečava gubitak pamćenja, što je povezano s manjim gubitkom neurona tijekom godina i zadebljanjem sive tvari u mozgu. U nekim dijelovima mozga i bijela tvar mozga,mjesto grupiranja aksona neurona bilježi veću gustoću. Kod velikih meditanata nema uobičajenog pogoršanja s godinama.
-A na razini mozga, kako se objašnjava poboljšanje našeg emocionalnog stanja?
-Meditacijom je povećana aktivnost područja mozga povezana s pozitivnom emocionalnošću, to je prednje medijalno područje lijeve moždane hemisfere. Također znamo da je amigdala, moždani centar povezan s osjećajima poput straha, deaktivirana. To se postiže redovitim vježbanjem spokojne meditacije, uobičajenom praksom svjesnosti. Suprotno tome, oni meditatori koji se bave suosjećanjem registriraju veću aktivaciju amigdale i kad im se pokažu fotografije ljudi koji pate tijekom eksperimenata, pokazuju veću empatiju od prosječne. To će reći: vježbanje vedrine dovodi do deaktiviranja amigdale i stoga emocija poput straha i bijesa,Iako je ova meditacija suosjećanja aktivira povećavanjem empatije i osjetljivosti ljudi na patnju drugih, ona također po defaultu deaktivira neuronsku mrežu, skup moždanih jezgri koji rade timski i generiraju sve ono neprekidno lutanje koje imamo u glava.
-Mislite li na repetitivne misli?
-Da, mentalno lutanje. To je ono što je sveta Terezija nazvala "luđakinjom kuće" ili budisti nazivaju "majmunovim umom", jer su to misli koje skaču s jedne stvari na drugu. Kontinuirana praksa meditacije deaktivira ovu sjajnu neuronsku mrežu koja uzrokuje puno patnje i dovodi do toga da nas napadnu negativne emocije. Ova se neuronska mreža aktivira kada sam se, na primjer, potukao s kolegom u 9 ujutro i u 12 sati noću još uvijek sam navučen na ono što se dogodilo i nastavljam bjesniti protiv njega i cijele njegove obitelji.
-Je li meditacija dobar protuotrov za stres?
-Priroda je toliko mudra da nam rano ujutro osigurava dozu kortizola koja će nam trebati tijekom dana. Međutim, kod iskusnih meditanata jutros je skok kortizola niži nego kod drugih ljudi, što ih čini manje osjetljivima na stres. Hormon stresa može biti vrlo štetan po zdravlje.
-Osim što nam pomaže u očuvanju pamćenja, pažnja ima i učinke protiv starenja.
- Čini se da ako. Praksa meditacije povećava aktivnost telomeraze, enzima koji tijelo izlučuje kako bi se spriječilo skraćivanje telomera. Telomeri su krajevi kromosoma, koji s godinama postaju sve kraći, odnosno s godinama i uzastopnim diobama stanica gubimo genetski materijal. Meditacija povećava razinu telomeraze, čime se sprječava skraćivanje povezano sa starenjem.
-Pomenuli ste dvije vrste meditacijske prakse: vedrinu i suosjećanje, koje su imale različite učinke na amigdalu. Možete li objasniti od čega se sastoji svaki od njih? Krenimo s vježbanjem vedrine
-U vježbanju vedrine pažnja je usmjerena na disanje. Neke tibetanske tradicije usmjeravaju svoju pažnju na tibetansko slovo "A", ali usmjeravanje pažnje na dah ima prednost u tome što se može meditirati bilo gdje, a također je i dah usko povezan s našim emocionalnim stanjima. Prije emocionalne aktivacije, disanje postaje kratko i brzo, dok kada smo mirni, ima tendenciju da bude polako i duboko. Kad obratimo pažnju na dah, počinju nas napadati misli koje nas vode do lutanja o prošlosti, budućnosti ili sadašnjosti. Jednom kad to shvatimo, moramo ponovno usmjeriti pažnju na dah, ali smireno, to jest bez kritiziranja sebe. Naučite regulirati pažnju,da se odvoji od misli i smiri um. Povećava se sposobnost koncentracije i razvit ćemo ustrajnost i strpljenje, dvije važne vrline u svakodnevnom životu.
-A praksa ljubazne ljubavi?
Praksa ljubazne ljubavi i suosjećanja usmjerena je na svijet odnosa. Kroz ovu meditaciju, kao što to radimo u MBMB-u, osjećaj ljubavi i dobrote generira se u predkordijalnom području, odnosno fokusiranjem na doživljavanje ovog osjećaja točno u središtu prsa. Usredotočujemo pažnju na ovo područje i počinjemo osjećati da polako i duboko dišemo kroz prsa, što stvara srčanu koherenciju koja nas smiruje. Iz tog stanja blagostanja počet ćemo razvijati osjećaj dobrote koji se osjeća upravo u tom istom prekordijalnom području. Pomoći će nam izazvati situaciju u kojoj su bili dobri prema nama ili smo pokazali suosjećanje. I, nastavljajući s disanjem usredotočenim na prsa, pojačat ćemo ovaj osjećaj dobrote.Kad se taj osjećaj ustali, usmjeravamo ga prema osobi koju zamišljamo prije nas i izražavamo ovu želju: "Želim ti da budeš dobro, da budeš sretan." Jednom kad se izrazi ova osjećana ljubav, vraćamo pozornost na srčani pleksus kako bismo se ponovno povezali s tim osjećajem dobrote i odatle, iz ovog iskustva, još jednom izražavam želju: "Želim ti da budeš dobro i da budeš sretan." Dakle, izražavam desideratum iz osjećanog osjećaja, a ne kao nešto što nije povezano sa mojim osjećajem. Tako držim tijelo i um zajedno. Radi se o tome da prijeđemo od kognitivnog do osjećaja u prekordijalnom području i od osjećaja do kognitivnog. Ova se praksa također može izvesti tako da poželite najbolje sebi ili sebi."Volio bih da si dobro i da si sretan." Jednom kad se izrazi ova osjećana ljubav, vraćamo pažnju na srčani pleksus kako bismo se ponovno povezali s tim osjećajem dobrote i odatle, iz ovog iskustva, još jednom izražavam želju: "Želim ti da budeš dobro i da budeš sretan." Dakle, izražavam desideratum iz osjećanog osjećaja, a ne kao nešto što nije povezano sa mojim osjećajem. Tako držim tijelo i um zajedno. Radi se o prelasku od kognitivnog do osjećaja u prekordijalnom području i od osjećaja do kognitivnog. Ova se praksa također može izvesti tako da poželite najbolje sebi ili sebi."Volio bih da si dobro i da si sretan." Jednom kad se izrazi ova osjećana ljubav, vraćamo pažnju na srčani pleksus kako bismo se ponovno povezali s tim osjećajem dobrote i odatle, iz ovog iskustva, još jednom izražavam želju: "Želim ti da budeš dobro i da budeš sretan." Dakle, izražavam desideratum iz osjećanog osjećaja, a ne kao nešto što nije povezano sa mojim osjećajem. Tako držim tijelo i um zajedno. Radi se o tome da prijeđemo od kognitivnog do osjećaja u prekordijalnom području i od osjećaja do kognitivnog. Ova se praksa također može izvesti tako da poželite najbolje sebi ili sebi.Opet izražavam želju: "Volio bih da si dobro i da si sretan." Dakle, izražavam desideratum iz osjećanog osjećaja, a ne kao nešto što nije povezano sa mojim osjećajem. Tako držim tijelo i um zajedno. Radi se o prelasku od kognitivnog do osjećaja u prekordijalnom području i od osjećaja do kognitivnog. Ova se praksa također može izvesti tako da poželite najbolje sebi ili sebi.Opet izražavam želju: "Volio bih da si dobro i da si sretan." Dakle, izražavam desideratum iz osjećanog osjećaja, a ne kao nešto što nije povezano sa mojim osjećajem. Tako držim tijelo i um zajedno. Radi se o tome da prijeđemo od kognitivnog do osjećaja u prekordijalnom području i od osjećaja do kognitivnog. Ova se praksa također može izvesti tako da poželite najbolje sebi ili sebi.
-Na kraju, praksa vedrine
Praksa vedrine omogućuje nam pristup smirenosti i stanju svijesti svjedoka, dok je praksa suosjećanja usmjerena na svijet odnosa. Kada se ova praksa suosjećanja usmjeri prema sebi ili prema sebi, slijedi se isti protokol i kaže se: "Neka mi bude dobro, neka budem sretan." Ova praksa suosjećanja sa sobom vrlo je korisna.
-Zašto se toliko maltretiramo?
-Da. Puno se kritiziramo. Ali prakticiranjem vedrine mi se brinemo i o sebi jer nam pomaže razviti stav da se ne opiremo mislima, ali i da im ne popuštamo. I ovo mi pomaže da prestanem kritizirati sebe i deaktiviram perfekcionistu koju nosim. Počinjemo ga polirati i pripitomljavati smirenošću. Počeo sam podučavati pažljivost jer sam vidio promjene koje je to u meni stvorilo. Neki od njih su vrlo očiti, a neki suptilniji. Ali općenito, pažljivost mijenja način na koji se odnosite i modificira vašu osnovnu emocionalnu reaktivnost. Postoje tri stila emocionalne reaktivnosti u slučaju poteškoće ili prepreke: izbjegavamo se ili se sukobljavamo ili radije ostajemo mirni da vidimo hoće li se to dogoditi, a nitko nas ne vidi. Svi nosimo ova tri stila,ali imamo jednu koja nam je najdraža. Sukobljeni ljudi imaju reaktivnost koja se temelji na agresivnosti. Uz izbjegavanje, vrlo je teško razgovarati o problemu ili sukobu. Kad se, na primjer, partner sučeljava i izbjegava, jedan želi razgovarati o problemima, dok drugi neprestano bježi. Praksa utječe na naš omiljeni stil reaktivnosti, tako da ljudi koji se sukobljavaju prestaju biti nervirani i nude drugu vrstu odgovora; izbjegavatelj saznaje da se ništa ne događa da govori i ne suočava se s problemima te da može održati strah i tjeskobu koje to generira i, napokon, ljudi koji ostanu nepokretni pred izazovom također se počinju suočavati i grade povjerenje u sebe. Promjene se događaju i na drugim razinama. Na primjer,Razvijate veću radnu sposobnost jer više usmjeravate pažnju, a time se i manje umarate, a i zato što se možete suočiti sa kompliciranim situacijama bez tolike napetosti. U žurbi prestajete odlaziti s jednog mjesta na drugo, jednostavno zato što vam se ne trči i zapovijedate da vaš život svugdje stiže s lakoćom.
-A kako se odnosi mijenjaju?
-Odnosi se osobito mijenjaju jer prestajemo objektivizirati ljude. I utoliko što ih više ne tretiramo ili ne doživljavamo kao stvari i počinjemo ih doživljavati kao ljude, da bismo prema njima osjećali suosjećanje, naš način ophođenja s njima je omekšan. Razmišljamo o tome kako im možemo olakšati život i to generira velike promjene u našim odnosima. Riječ je o nadilaženju uobičajenog načina svijesti u nešto veće i otvorenije. I, s moje točke gledišta, tu se transcendenciju može osjetiti bez dijeljenja religioznog modela. Za mene je to kao što je rekla Santa Teresa: vidjeti Boga među kuhinjskim loncima jer sam svjesniji onoga što se događa oko mene.
