Faza zaborava

Ovih se dana govorilo da ćemo biti "bolji". I već je dokazano da nema. Jer kad smo izgubili strah od smrti. Odabrana mržnja vratila se u punom sjaju.

Glas Roya Galána podcast je spisateljice Roy Galán za časopis Mentesana. Slušajte ga i podijelite.

Kažu da je ovo faza.
Da idemo od jednog do drugog kao da smo u videoigri.
Kao da je moguće pobijediti čudovište.

Kao da postoji cilj.
Ovih dana kada se nismo mogli kretati.
U kojem nas je tišina natjerala da postanemo (više) svjesni tko smo.

Postavili smo se pred ogledalo.
Onaj koji nas je podsjetio na našu ranjivost i smrtnost.
Robusna i krhka logika našeg Svemira.

Ovih dana kad se nismo mogli vidjeti.
U kojem smo zamijenili zagrljaje za video pozive.
Osjetili smo koliko smo sami.

Ono malo što smo iskoristili da smo se mogli upoznati.
Sve smo uzeli zdravo za gotovo.
Ovih dana otkrili smo da smo se navikli biti živi.

Da smo zaboravili čudo iz djetinjstva.
Ona koja uključuje prelazak svijeta uvijek prvi put.
U kojem smo uvijek pitali zašto.

Zašto se planet vraća ujutro.
Zašto mogu letjeti.
Zašto dišem.

Ovih dana govori se da ćemo biti "bolji".
I već je dokazano da nema.
Jer kad smo izgubili strah od smrti.
Odabrana mržnja vratila se u punom sjaju.

Jer moramo sustavno tragati za krivcima.
Kao da svijet nisu mučili virusi i potresi.
Od nesreća.

Ovih dana imali smo vremena vrednovati svoje zalihe.
Dati novo značenje našem vremenu.
Vrijeme.
A sada će biti teško ponovno posuditi to vrijeme.

Jedina koju imamo.
Naši su životi vječni u usporedbi sa životom cvijeta kaktusa.
Batala ako je usporedimo sa životom zvijezde.

I važno je što radimo s vremenom.
Možda je dobro vrijeme da razmislite vrijedi li toliko potrošiti u zamjenu za to vrijeme.
Ako moramo proizvoditi onako kako radimo.
Ako se naši identiteti ugase kad nismo zauzeti.

Ako se previše brinemo.
Još uvijek mijenjamo paradigmu.
Ili možda ne.
Tko zna.

Ono što možemo jest sjetiti se toga da smo istodobno živjeli.
Kad ste izgubljeni ili izgubljeni.
Sjetite se neizvjesnosti.
Jer samo će nam to pomoći da se relativiziramo.

Dati važnost onome što stvarno ima.
Da se vratimo na malo manje i manje želje za pobjedom.
Zahvaliti za svjetlost i kisik.

Kroz ta pluća.
Danima.
I za sve te ljude.
To je bilo, jest i bit će.
Da se pobrinemo za naše rane.