Ponos što sam

Ponos je mjesto za sve. Za raznolike ljude i za one koji vole raznolikost. Za nas koji smo razumjeli da je bogatstvo svijeta u množini. Da učimo s onih mjesta koja drugi zauzimaju.

Zamislite da vas je netko odbio zbog nosa.
Ili usta.
Zamislite da je postojala mogućnost da ljudi prijete da će vam povući svoju naklonost zbog disanja.
Da vam daju dojam da nešto nije u redu s tim što ste živi.

Zamislite što je to što se osjećate uplašeni da će vas prestati voljeti jer ste vi vi.
Da te prisiljavaju da se pretvaraš kako ne bi ostao sam.
Kako bi tužno bilo postojanje.
Kakvo ropstvo i kakva sramota.

Pa, to je ono što smo patili mi ljudi koji pripadamo LGTBIQ + kolektivu.
Tukli su nas, zatvarali, udarili strujom, nazivali bolesnim i bolesnim, prezirali, strijeljali zbog nečega što je nama neizbježno.
Jer mi ne biramo.
Mi smo.

A mi se ne žalimo i ne pravimo žrtve.
Zahtijevamo nešto osnovno kao što je naše pravo na ljubav, želju i slobodu.

Tvrdimo da stvarnost prestaje biti nasilna.
Neka ne mjere naš stupanj normalnosti.
Da nas ostave na miru kakav imamo samo ovaj put ovdje.
Da biste se zaljubili, uhvatite naš orgazam i pokušajte biti i biti.

Da smo svi već okruženi nesrećama, izostancima i kaznama, tako da nam to zakompliciraju.
Sve što tražimo je da nas prestanete mrziti.
Ponos je dan kada se slavi pobuna.
Protiv nedostojnih i nepravednih.
Čin legitimne obrane svega što je ljudsko.

Ponos je mjesto za sve.
Za raznolike ljude i za one koji vole raznolikost.
Za nas koji smo razumjeli da je bogatstvo svijeta u množini.
Ono što učimo s onih mjesta koja drugi zauzimaju.

Ponos je jak.
Unutarnje oružje za zajedničko pobjeđivanje straha.
Da se drže za ruke.
I viknite da zaslužujemo dobro.

To unatoč svemu i svima.
Nikad nas nisu uspjeli odvesti.
Radost.