Uštedimo udaljenost kako bismo izbjegli usamljenost

Razmišljam hoćemo li iz toga naučiti kako bismo stvorili kvart. Da sakupi sve to produženo uže. Da se okupljamo puno više. Tako da drugi može vidjeti. Da zaista može računati na tebe. Bez izgovora.

Glas Roya Galána podcast je spisateljice Roy Galán za časopis Mentesana. Slušajte ga i podijelite.

Udaljenost nije samo prostor koji nas razdvaja.
To je stanje uma.
Konkretan osjećaj.

Natjerali su nas da mislimo da se da bismo sazreli morali distancirati.
Izrezati.
Maknuti se.
Da, natjerali su nas da vjerujemo da je neovisnost uvijek bila daleko.

Ali tko se može ovako brinuti?
Nitko.
Ispričali su nam priču da se o nama ne treba brinuti.
Da moramo biti sposobni za sebe.

Ali nisu nam rekli o međuovisnosti.
Od ideje zajednice.
Od vezanosti koje nam pružaju vitalne sigurnosti.
Od sigurnosti neophodne za postojanje.
Od pomoći.

Mislim na ovu fotografiju koja je snimljena u zatvoru.
Tamo gdje nam je preuzeto.
Koliko metara od ljudi koje volimo.
Razmišljam o tome jesu li ta brojila izgrađena na svjestan način.
Ili ako je, naprotiv, rezultat vjerovanja da odrastanje uvijek prolazi kroz grđenje poznatog.

Zašto želimo pokazati samodostatnost ako se kasnije osjećamo sami?
Ako tada ne možemo prisustvovati onome što nazivamo obitelji.
Jer kad bismo htjeli.
Trebalo bi nam toliko dugo da stignemo tamo.
Da bi time činjenica nestala.
Da bi to bilo neizvedivo biti.

Jer naš način lažne neovisnosti onemogućava nam to.
Biti kad trebaš zalijevati biljku, kad ostaneš ovdje na trenutak kako bih mogao to učiniti.
Budi kad padne.
Biti kad radosti i tuge.
Biti.

Naše poimanje svijeta oduzelo je mogućnost postojanja.
Prekidati veze umjesto dodavanja.
I svaki put kad osjetimo da netko "ovisi" o nama.
Bježati, brisati i blokirati.

Bojimo se kompromisa jer kompromitiranje znači prihvaćanje da nismo svemogući.
Nego bez ostalih.
Ne možemo.
Da nam veze i naklonosti omogućuju preživljavanje.
Ali budući da smo mogli biti kontinenti, postali smo otoci.
To se međusobno natječu.

Danas.
Da moramo držati socijalnu distancu.
Mislim na sve one ljude koji su sami.
Jer su im u glavu ušli da život mora biti takav.
Da biste se snašli morali ste izgledati vrlo teško.

Mislim na sve ljude kojima ljudi nedostaju.
Kad ih je svijet pun.
Kad smo milijarde.
Razmišljam da li se to u budućnosti ne može poništiti.

Što ako ćemo iz ovoga naučiti napraviti kvart.
Da sakupi sve to produženo uže.
Da se okupljamo puno više.
Tako da drugi može vidjeti.
Da zaista može računati na tebe.
Bez izgovora.

Bez "Ne mogu".
Jer ćemo biti bliže.
A možemo podijeliti sve te naboje i vatromet.
Nego ovaj planet.
I dalje će nam pružati svakodnevne usluge.