Naušnice u djevojčica: simbol
Zašto djecu ne stavimo na čekanje pri rođenju čim se rode? Podrazumijeva jasnu poruku: "Pripadaš mi. Uopće nisi svoj. Odlučujem želim li da budeš odlikovan."
Glas Roya Galána podcast je spisateljice Roy Galán za časopis Mente Sana. Slušajte ga i podijelite.
Ahmed Aqtai - Pexels
Smiješno je da se probijanje ušnih ušica djevojke čini najnormalnijom stvari na svijetu .
Bez vaše volje, bez vašeg pristanka ili vašeg znanja.
I suprotstavimo se tome da ona ima svoje tijelo za piercing ili tetovažu.
Stavljanje naušnica na djevojke običaj je koji je potpuno uvriježen u našoj kulturi.
Gotovo refleksna radnja, nešto što se podrazumijeva, o čemu se ne razmišlja, da je ono što treba igrati ili što učiniti.
Ako napravimo rupu u tijelima naših kćeri, to će označiti da su djevojčice.
Da ih ne bi zamijenili s djecom.
Jer bi nas to "posramilo".
Također je uloga u ovoj igri šta znače ženstvenost i muškost.
Za njih ukrasi.
Za njih je briga.
Tradicije se mogu mijenjati, svijest se može primijeniti na njih, može se preispitati.
Tradicije nisu u kamenu.
Mi ljudi pretvaramo tradiciju u rutinu.
Smješteni da potkopaju volju naših sinova i kćeri: Zašto jednostavno ne obratimo pažnju na djecu kad se rode? Zašto samo dva stavimo u svako uho? Zašto ne na usnu?
Bilo bi zanimljivo kad bismo počeli poštivati tuđe živote.
To se događa poštivanjem tijela dječaka i djevojčica.
Jer su njegove, a ne vaše.
Jer s tuđim tijelom ne možeš raditi što god želiš.
Ne dobro.
Jer ništa ne košta čekati da pitaš što želiš.
Probijanje ušnih resica djevojaka, a da one to ne znaju, vrlo je izravna poruka tim djevojkama.
Jasno je "pripadaš mi".
Uopće nisi svoj.
Odlučujem želim li vas odlikovanog.
Vi ne odlučujete.
Ne znam kakav primjer mi odrasli možemo dati ako nismo u stanju pokazati poštovanje manjim ljudima.
Da,
poštovanje je dvostruko značenje.
A ako ono što radimo uzimamo želje svojih kćeri zdravo za gotovo.
Ako se ono što radimo pretvara da nije važna činjenica da odlučuju hoće li imati dvije rupe na koži.
Ono što govorimo je da postoje stvari o ženama (o njihovim odlukama) koje nisu relevantne.
Da postoje prostori njegova vlastitog bića koji nisu njegovi.
Da pripadaju svima.
Bilo bi lijepo kad bismo počeli razmišljati o tome zašto radimo to što radimo.
Da počnemo pitati druge.
Slušati.
Jer to je, i nijedno drugo, osnova svakog pristanka.
I svu slobodu.
