Oproštaji vam omogućuju stvaranje mjesta
Akumuliranje ljudi s kojima u životu više nemamo stvaran kontakt iscrpljuje nas i urušava naše afektivne mreže. Moramo se zaista oprostiti.
Više se ne opraštamo . Prije nego što su nam društveni mediji i tehnologija transformirali život, mi smo se opraštali od ljudi koje smo sretali na životnom putu.
Povremeno smo se opraštali, propuštali, pisali pisma ili zvali telefonom. Sada oproštaji gotovo nemaju smisla : čak i ako odemo daleko ili nas fizički napuste, ostajemo trajno povezani s tim drugim ljudima putem WhatsAppa, Facebooka, Skypea, e-pošte ili drugih društvenih mreža. Istog trenutka kada pomislimo na nekoga ili nam nedostaje njihova prisutnost, možemo mu poslati poruku koju će sigurno odmah primiti, nazvati ili snimiti video …
Zasad je dobro, očito. Voljene više ne moramo toliko nedostajati kad su daleko, tehnologije olakšavaju udaljenost.
Ali što se događa kad ljude ne puštamo iz svog života? Da dolazi vrijeme kada je nemoguće ispuniti očekivanja održavanja kontakta. Naš popis kontakata raste. Ljudi s kojima uspostavljamo radne ili prijateljske odnose množe se, sigurno do beskraja, ako ne i zbog činjenice da smo smrtni.
Plaćamo li cijenu? Osobno mi je prilično teško upravljati tim sve većim brojem ljudi s kojima sam tijekom života dijelio dragocjene trenutke i s kojima upravo zbog naklonosti stvaramo određena očekivanja za održavanje kontakta i uzajamne brige ili za posvećivanje sebi barem neko vrijeme suoslušavanja i "sustizanja".
Može li se reći da imamo previše prijatelja ili poznanika? Riječ "previše" da bi se odnosila na naklonost ne izgleda kao prava riječ, zar ne? Pa ipak, iskreno, ponekad me napor da odgovorim tolikim ljudima koje cijenim ostavlja iscrpljenim. Jednostavno je i jednostavno iscrpljujuće. Nemoguće, nema šanse.
Osjećam se loše zbog toga što ne služim ljudima koje volim onako kako želim , što nisam prisutan … I čini mi se da nisam jedini! Tema je s mojim bliskim prijateljima koja se ponavlja: čini se da više niti ne nalazimo vremena da fizički vidimo najbliže …
Konačno pitanje je energija: ona nije neograničena. Pretvara se, ali se ne množi. Pokušaj svakodnevnog odgovaranja na kontaktna očekivanja ljudi koji nam više nisu bliski može stvoriti značajan stres .
Vrijeme koje posvećujemo odgovaranju na poruke, kamo god otišle, razgovoru telefonom ili razmjeni poruka, kazivanju tko je daleko kako nam ide, ažuriranju riječju … Oduzima nam energiju s kojom kasnije nećemo morati produbljivati odnos naši najbliži voljeni.
Stoga su odnosi logično lišeni dubine . S ljudima koji su daleko međusobno si telegrafski kažemo poruke, kad fizički vidimo ljude koje volimo, čini se da više nemamo gotovo ništa za reći, ili još gore, sretnemo se i ubrzo nakon što se vidimo već gledamo u mobitel.
A to je da opraštanja također omogućuju stvaranje mjesta, prostora za novo i dobro koje dolazi. Možda je došlo vrijeme za obrezivanje naših kontakata, koliko god to neozbiljno zvučalo.
Zaista se oprostiti , prihvaćajući ono što oproštaj podrazumijeva, bez hranjenja lažnih očekivanja blizine ili podrške iz daljine. Slijediti naš životni put s onima koji su nam najbliži, s onima koje je lakše osobno upoznati. Voditi brigu o dragocjenim svakodnevnim vezama, ostavljajući virtualne ili one daleke kad nas život ponovno prekriži, ako se to dogodi.
Oprostiti se s ljubavlju i iskrenošću.
