Umovi sretne obljetnice

Godinu dana se držimo za ruke i milujemo rane. Jasno je da tuga manje boli ako je dijelimo jedni s drugima.

Dragi ludi umovi,

Prije samo godinu dana moji šefovi, koji to još nisu, ponudili su mi da otvorim ovaj blog da bih se bunio o onome što želim, bez ograničenja, smjernica ili bilo čega. Godina i 47 članaka na blogu u kojima sam se doista žalio na sve do beskraja.

Prvi je tekst tražio moje 44 godine, a sada, godinu dana kasnije, upravo ću dobiti pin od 45 , što se čini potpuno nepravedno jer je ova zadnja godina vrijedila najmanje tri, pa bih trebao napuniti 48 godina , prema mojim izračunima.

365 dana koji su postali vječni, a koje ne vidite, s više dvoboja nego što se vjerovalo sposobnim pretpostaviti, s galopirajućom depresijom, tjeskobom do obrva i osjećajem da vam se ništa drugo ne može dogoditi dok … pluf! Dogodi vam se nešto drugo za što nikada ne biste vjerovali da bi vam se moglo dogoditi. Pa da, takav je život.

A da bih proslavio ovu godinu Ludih Umova i izašao iz depresije i dvoboja mnogo mudriji i mnogo više lisica, odlučio sam čitavo ljeto pisati samo o dobrim stvarima u životu. Prošli sam tjedan već ušao u plan napajanja cvijećem i tako planiram nastaviti.

Jedna dobra stvar u životu tijekom ove godine bile su sve Insane koje su me pratile i što si stvorio mrežu tako da me u ovom beskrajnom padu nisam ubio. Ovaj post, ljubavi, je za vas i za sve vas koji držite mreže kako se ljudi ne bi izvukli kad se život preokrene .

Za sve žličice koje napravimo i primimo dok jedna beskrajno plače, one žličice koje neće koketirati, već će biti prijatelji i maziti se noću, a to je kada tjeskobi treba snage da ujutro uđe poput bujice. Za sva ramena koja napunimo soplima i slinovima, svake večeri u petlji slušajući istu priču koju smo si ispričali 300 puta, ali da stvar nije u tome da nas informirate, već u ponovnom vađenju sranja iz usta, za svo strpljenje da nam nedostaje, za sve kafiće u nuždi, za sve video pozive da nas podrže i da ne idemo dovraga, za sve nužne izlete u skloništa i za sve skloništa koja stavimo na raspolaganje, za sve sajamske zagrljaje u točnom trenutku, za sve šale koje smo završili na račun svega, čak i najgore,najtežeg ili najsmješnijeg, najtužnijeg i najsmješnijeg, što smo u mom slučaju čak napravili i memove da ih provodimo u tajnosti i nasmijemo se.

Ako nas nešto zaista spasi od pada, to je voljeti sebe kad trebamo ljubav, što je najteži trenutak za voljeti nekoga, ali to je kad ljubav dobiva sve svoje značenje.

Vidite, ovaj je tekst tekst kojim zahvaljujem mreži, mojoj i svima , na samoj ideji mreže koja nas tka i tka i održava pod olujom.

Ali također, Minds, ovaj tekst želi proslaviti godinu ovog bloga koji nije bio nikakvo sranje, da su se ovdje dogodile vrlo lijepe i vrlo privatne stvari i zaista u svijetu laži.

Zahvaljujući svima vama koji ste mi poslali poruke govoreći: "partneru, pročitao sam tvoj tekst i osjećam se smiješno i bolno poput tebe", jer nam je ta zajednička malenkost, koja se smije zbog nas i sličnih tuga, također dala malo života. I svima vama koji ste mi poslali svoje priče o depresiji i tuzi, zbog potrebe da ih ispričam onako kako sam se osjećao, zbog prijateljstava koja su nastala iz ovih tekstova, da da, te se stvari događaju ili zbog virtualni trenuci kad imamo možda prolaznu naklonost prema nama, ali iskrenu.

Svima vama nastavljamo hodati. Hvala što ste bili tamo i hvala što ste mi ostavili malo prostora za boravak.

Sretan tjedan, umovi!