"Moramo se maknuti iz patrijarhalnog pristupa"
Gabriel Núñez Hervás
Cristina Medina jedna je od psihologa koja je, zajedno s više od 1800 stručnjaka za psihologiju i psihijatriju, napisala i distribuirala otvoreno pismo u kojem se odbija presuda iz La Manade.
Cristina Medina Pradas jedna je od promotorica izjave koju je potpisalo gotovo dvije tisuće psihologa i psihijatara da bi pokazali svoje duboko i energično odbacivanje rečenice iz La Manade. Stručnjaci za traumu i psihoterapijsko liječenje žrtava različitih oblika zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, napuštanja i zanemarivanja te stručnjaci za seksologiju, spolno i seksističko nasilje pružili su informacije kako bi razjasnili neke problematične aspekte ovog slučaja.
Kakve su reakcije na vašu izjavu?
S jedne strane, stručnjaci za mentalno zdravlje s kojima smo izradili nacrt izjave koju je odobrila i dodijelila cijela skupina, bez ikakvih rezervi i na snažan način, što izražava jasnoću stvari. I, jednom objavljeni u javnosti, odgovor medija koji je pomogao proširiti naš stav.
"Došlo je do općeg i čvrstog odbijanja ove rečenice."
Različite udruge i savezi žena javno su pokazali svoje razočaranje i gnušanje zbog kazne, kao i umjetnici i, očito, skupine žrtava. Reakcija koja se činila značajnijom od reakcije udruga žena sudaca u Španjolskoj, odražavajući da postoji rodni problem koji održava cijelu radnju. Rodni stereotipi, baš kao što utječu na društvo, utječu na način primjene zakona.
Koji su po vama najteži nedostaci u provođenju pravde u našoj zemlji u odnosu na osnove i psihološka znanja?
S obzirom na ono što je izrečeno u rečenici, ponavljam dvije točke koje smo naveli u našoj izjavi: nedostatak znanja o normalnim reakcijama ove vrste žrtava (na traumatične događaje, seksualno nasilje ili prijetnje smrću) i nedostatak rodna perspektiva, koja odražava stajalište patrijarhalne pravde.
Kako se može razviti ovaj rodni fokus?
Kroz obuku i savjete stručnjaka. Kao profesionalci psihologije i psihijatrije, znamo da ljudi interpretiraju stvarnost koja nas okružuje iz naših mentalnih i emocionalnih filtara, koji su pak konfigurirani u odnosu na našu kulturu, značajne afektivne veze i životna iskustva. U društvu je zajednička odgovornost, od policije do pravosuđa, postupati profesionalno, objektivno i etično, bez propitivanja situacija s dokazanim nasiljem ili zbunjivanja s veseljem, jer predstavlja leglo nasilja koje osuđujemo u svojoj izjavi. Svjesnost filtera koji uvjetuju naše postupke i odluke kako bismo ih kontrolirali nešto je što se postiže samo znanjem i samokritikom.
"Ne možete se usredotočiti na žrtve."
Razumijemo da se fokus ne može i dalje stavljati na žrtvu. Naš je doprinos rasvjetljavanju složenog i osjetljivog zadatka, kao što je utvrđivanje ili ne vašeg pristanka, i opisivanje mogućih reakcija na situaciju poput one koja je opisana u činjenicama. Pretjerana težina koju je poprimila rasprava oko žrtve čini se duboko simptomatičnom za ovo društvo. To ne pomaže u stvaranju društva bez nasilja koje krši ljudska prava općenito, a posebno prava žena. Patrijarhat je kao kulturni i vrijednosni sustav interpretacijski okvir u koji moramo upisati i vlastitu agresiju i zakone koji upravljaju nama i postupke onih koji ih primjenjuju.
Inzistiranje na ključevima za određivanje pristanka … je li to krajnji cilj ili prvi korak?
Pitanje pristanka je ono što se vidi, najopipljivije, poput vrha sante leda, i neophodno je na njemu inzistirati, ali, pak, ispod i održavanja je ono što se ne vidi, a to je sustav vjerovanja koji podupire takvo tumačenje pristanka, na primjer. To je s moje točke gledišta najopasnije i najteže promijeniti, a podrazumijeva sav pozadinski rad koji bi se trebao obaviti protiv mačizma.
Zašto u seksualnim vezama govorimo o pristanku, a ne o želji i empatiji?
Da, pitanje je u želji i ponovnom prisvajanju izvan odnosa moći. Povežite se sa željom kao načinom okupljanja i rastavljanja patrijarhata. Ako želimo krenuti prema egalitarnoj konstrukciji seksualnosti koja isključuje nasilje, u jednadžbu mora biti uključena želja svih ljudi koji sudjeluju u praksama, uz njihov pristanak. Postoje ekstremnije situacije manje vrijednosti ili slabosti u kojima se pitanje pristanka ne može shvatiti doslovno, jer naše tijelo prirodno odaje proturječne signale koji bi se mogli pogrešno protumačiti.
Postojanost ritualnih formula, poput zavođenja ili osvajanja, stvara perverznu osnovu. Riječi su koje znače "prevariti", "poraziti".
Naravno, ističu želju jednih i pasivnu ulogu „željenih“ drugih, od čega se njihova želja ne računa, već samo njihov pristanak. I, uz to, jačaju uvjerenja našeg društva, poput one da „moramo inzistirati na ženama“, da „kažu ne, ali u stvarnosti to čine“, i tako dalje. Spolni pristanak je nešto što mora biti izričito, ne smije se uzimati zdravo za gotovo. Postoje oni koji čak i na pravnoj razini misle da se silovanje redefinira u smislu jednakosti kada se ukloni pristanak, što je u osnovi nejednak koncept.
Kako se sva ta razmatranja mogu primijeniti na tako važno i presudno područje kao što je obrazovanje?
To je zaista ključ. Educirajte današnje dječake i djevojčice u poštivanju, bez rodnih stereotipa, u tome da je njihovo tijelo njihovo tako da mogu odlučiti tko ga dodirne ili poljubi, uklanjajući odnose moći naklonosti (bez prisiljavanja da ih ljube na primjer, ljude koje ne poznaju), naučite ih da s terase "to nije ne", kako bi protumačili kad njihov prijatelj ne uživa u igri, da bi znali kada se zaustaviti, dodijelili nestereotipne uloge i boje u kazalištima i plesovima, nosite neseksističke uniforme tamo gdje postoje, koristite inkluzivni jezik … Mnogo je stavova i ideja koje se svakodnevno mogu prenositi od kuće i iz škole, a koje će sijati sjeme u mozak naših stvorenja, koje će klijati u budućnosti .
Za sve ovo neophodno je obrazovanje učitelja u rodnoj perspektivi.
Točno. Potrebna nam je nepatrijarhalna afektivno-seksualna edukacija s rodnim, poprečnim i strukturnim pristupom koji favorizira ispunjavanje prava i jednakosti, koja ne povezuje nasilje kao dio seksualnosti, koja omogućava promicanje odnosa dobrog postupanja . To je ključ i ono što će garantirati da uistinu možemo iskorijeniti mačizam i moć te nepoštivanje odnosa iz našeg društva.
Kakvu odgovornost po vašem mišljenju ima normalizacija pornografije u trenutnim modelima seksualnih odnosa?
Vjerujem da je to važna prepreka za stvaranje zdravih veza i egalitarnih, poštovanja, slobodnih i dobro tretiranih odnosa te da koči razumijevanje ovih koncepata među mladima iz neseksističkog shvaćanja. Vrlo je teško naučiti "ne je ne" kad prvi modeli seksualnih odnosa dolaze iz ruku pornografije, gdje ih adolescenti uzimaju kao referencu muškosti. To dovodi do razvoja seksualnosti nabijene stereotipima, koitocentričnim i finalistima, uz prenošenje ideje da su žene seksualni objekt; njegovo tijelo, jedno i njegova želja, nebitna. Studije pokazuju da su dječaci koji konzumiraju seksualno nasilnu pornografiju puno vjerojatnije da budu seksualno agresivni.
A mit o romantičnoj ljubavi?
Ova ideja obično je povezana s potrebom muškarca da bude sretan, hrabrog i snažnog muškarca koji će se brinuti o nama i bez kojeg se moramo osjećati nezaštićeno ili prazno i kojemu moramo pasivno čekati i biti mu vjerni. To je imaginarno što okružuje seksualno obrazovanje adolescenata, zajedno s mnogim tabuima i odvajajući seks od užitka. No, sve smo svjesniji važnosti afektivno-seksualnog obrazovanja kod mladih kako bi mladi razvili odgovorne, svjesne, empatične odnose, bez rodnih stereotipa i s provjerenim informacijama za donošenje slobodnih, s poštovanjem i egalitarnih odluka.
Kakva je vaša percepcija i analiza pojave takozvanih novih muškosti?
Vjerujem da je u našem društvu dosegnuta takva točka „toksične muškosti“ - kao metafora patrijarhata i da je nejednakost prilika i zlouporaba moći na temelju spola toliko očita da muškarci koji su svjesniji i osjetljiviji na te se nepravde premještaju. Mislim da je ovaj impuls posljedica vala feminizma. Iako, unatoč činjenici da postoje muškarci koji postaju svjesni nejednakosti, to se mora dogoditi gubitkom privilegija, i dok to ne budu spremni učiniti, to će biti samo govor, politički korektan govor, ali ne i transformativni.
Pa, na kraju se vraćamo početnoj točki: obrazovanju.
Bitno je da se prenosi i u obrazovanju djece. Čini se da djevojke moramo samo educirati u osnaživanju i boriti se za zastupljenost žena, ali ako ne dođe do promjena kod muškaraca, to neće dovesti do značajnih promjena. Isti pojmovi muškosti i ženstvenosti konstrukti su koji generiraju podvojenost i nejednakost između muškaraca i žena i koji ne odražavaju više od onoga što društvo predviđa da se očekuje od svake skupine, kada bi bilo preporučljivo očekivati najbolje s ljudskog gledišta , a da ne spominjemo što je muško ili žensko. Iskreno vjerujem da je prerano za ljudsku perspektivu i da nam još uvijek treba rodna perspektiva kako bismo podigli svijest o svim tim nejednakostima.
