Biste li izbrisali svoje loše uspomene?
Da su vam predložili suzbijanje traumatičnih sjećanja uzimanjem tablete, biste li to učinili? Prije nego što odgovorite, sjetite se da nijedan lijek nije siguran, svi imaju nuspojave.
Posljednjih godina nekoliko istraživačkih timova s različitih sveučilišta traži lijek koji nam omogućuje da zaboravimo loše uspomene.
Cilj ovih neurobiologa je da žrtve nesreća ili nasilnih radnji (pljačke, silovanja, napadi) koje pate od posttraumatskog stresa, mogu te događaje izbrisati iz uma da prestanu patiti za njima.
Prema tim znanstvenicima, uzimanje tablete u pravo vrijeme moglo bi suzbiti specifično pamćenje koje je generiralo traumu, tako da se osoba ne bi umorila ponavljajući događaj iznova i iznova u svojoj glavi.
Kao što istraživači objašnjavaju, čini se da je ideja zaboravljanja traumatičnih sjećanja lijek za zaustavljanje patnje, ali osobno vijesti ove vrste generiraju veliku zabrinutost kad razmišljam o tome kako sve u našem društvu želi biti riješeno na temelju čudotvornih lijekova.
Zašto brisanje uspomena može biti štetno
Prvo, postavlja se pitanje tko i kako odlučuje što se zaboravlja. Sjećanja nisu poput datoteka na računalu, savršeno definirana i ograničena.
Ako je to slučaj, mogli bismo izbrisati određenu datoteku s uvjerenjem da to neće utjecati na ostatak podataka. Međutim, ljudsko pamćenje djeluje drugačije.
- Sjećanja su povezana određenim zajedničkim elementima koji nam pomažu u postizanju opće koherencije tijekom naše osobne povijesti.
- Sjećamo se (svjesno ili nesvjesno), na primjer, svih iskustava koja smo imali s prijateljem ili članom obitelji, a to nam pomaže da znamo što možemo očekivati od njih u budućnosti.
- Ako bismo suzbili negativno sjećanje koje smo imali s ocem, kako bismo mogli biti sigurni da samo uklanjamo taj događaj, a ne i druge karakteristike našeg odnosa s njim?
To nas dovodi do još jednog pitanja koje je još dublje i teže riješivo. Ako ne prepoznamo i ne pretpostavimo svoju osobnu povijest, nećemo iz nje učiti niti ćemo moći izvući zaključke koji će nam pomoći u našoj budućnosti, pa je stoga vrlo vjerojatno da ćemo zauvijek ponavljati iste štetne obrasce ponašanja.
Loša sjećanja ponekad nas mogu upozoriti na opasnosti
Zamislite, na primjer, dječaka koji zbog nepromišljene vožnje doživi strašnu prometnu nesreću u kojoj prijatelj umre, a on skoro umre.
Očito je da će mlada osoba biti traumatizirana ovim događajem i trpit će strah, tjeskobu i sve simptome posttraumatskog stresa.
Ali ako se ovo sjećanje izbriše s namjerom izbjegavanja patnje, što bi se dogodilo da ponovno vozite? Biste li opet vozili neodgovorno? Bi li ponovno doveo svoje drugove i sebe u opasnost?
Bolje je suočiti se s lošim sjećanjem nego ga ignorirati
Očito je da ljudi koji pate od posttraumatskog stresa trebaju ogromnu pomoć kako bi se izvukli iz negativne petlje u kojoj su i kako bi mogli nastaviti sa svojim životima, ali rješenje nije u potiskivanju njihovih sjećanja, već u pomaganju da se pomire i prevladaju ono što se dogodilo.
Prije mnogo godina primio sam poziv koji je imao velik utjecaj na mene. Još se toga živo sjećam i smatrao sam da je prikladno donijeti ga u ovaj prostor kako bih ga podijelio s vama.
Radilo se o starijoj ženi koja je tražila nekoga tko će učiniti hipnozu kako bi je "uspavala i izbrisala muža iz misli". Pitao sam ga koliko godina žive zajedno, a on mi je odgovorio 35.
Objasnio sam da terapija nije uspjela tako što je natjerala da zaboravi 35 godina svog života, već da će joj pomoći da shvati, djeluje, prevlada i izliječi zadobijene traume i emocionalnu štetu.
Tek tada, u onome što bi bilo novo polazište, mogla je obnoviti svoj život kako bi sama upravljala njime i izbjegla ponavljanje onih obrazaca ponašanja koji su joj naštetili u prošlosti.
Doista, brisanje sjećanja tabletom ne bi poništilo sekundarne učinke povezane s traumom.
Osoba bi i dalje osjećala tjeskobu, strah ili blokadu u određenim situacijama, ali ne bi znala njezino podrijetlo, pa bi živjela u stalnoj neizvjesnosti i obuzeta neugodnim osjećajem da nema kontrolu nad svojim emocionalnim reakcijama.
Posao dobre terapije trebao bi biti iznošenje traumatičnih uspomena na vidjelo kako bi ih preustrojili, vidjeli iz nove perspektive, odrasle i zrelije. Na taj način osoba može programirati nove obrasce djelovanja za buduće situacije.
Samo poznavanjem svoje prošlosti i radom s njom možemo imati kontrolu nad svojom sadašnjošću.
