Postoji život (puno života) izvan para

Osjećamo se jadno i jadno kad nemamo partnera. Kao da se apsolutno sve mora vrtjeti oko ove vrste ljubavi. A nije. U životu imamo još mnogo dobrih stvari.

Mi mitologiziramo romantičnu ljubav.

Ona koju zovemo par.

Smještamo ga u središte.

Kao da se apsolutno sve mora vrtjeti oko ove vrste ljubavi.

Tražimo ga i žudimo za tim.

Takve ljude koristimo dok ih nalazimo.

Izrada od njih jednostavnih taksija koji nas vode do "prave ljubavi".

Da nas prati u diskotekama ili noću.

Koristimo ljude kako se ne bismo osjećali sami.

A onda kad smo u paru, ako sam te vidio, ne sjećam se.

Idealiziramo romantičnu ljubav.

Osjećamo se jadno i jadno ako to nije u našem životu.

Postajemo užasno frustrirani .

Unatoč tome što je imao mnogo stvari.

Da imam obitelj.

Prijateljstva.

Pluća za disanje.

Knjiga koja nas čini smijati.

Mogućnost promatranja stabla.

Taj film koji nas uzbuđuje.

U kroketi.

Užitak izazvan dodirom.

Putovanje na mjesto na koje nikada nismo kročili.

I sve je ovo dovoljno.

Zapravo je to mnogo više nego što imaju mrtvi.

Ali tjeraju nas da vjerujemo da to nije dovoljno.

Tjeraju nas da vjerujemo da je sve što dolazi sa bićem jednostavna utjeha u nemogućnosti da imamo tu romantičnu ljubav prema pričama.

I tako se prema ostalim ljubavima odnosimo s prezirom.

Zanemarujemo sve što je da da bismo se usredotočili samo na ono što nije.

Prestanimo pridavati tu pretjeranu važnost činjenici da imamo partnera.

Prestanimo se žaliti da nas nitko ne voli.

Jer uvredljivo je reći da nas nitko ne voli kad su nam ljudi blizu i mi nas naravno volimo.

Ali ne "na taj način" , kažete.

Počnimo to vrednovati, a pobrinimo se i za druge načine.

Jer bez njih.

Mi smo ništa.

Također ste zainteresirani