Tajni vrt zlostavljane djece
Neki ljudi uspiju emocionalno pobjeći iz najnepovoljnijih situacija. Pronalaženje stvarnog prostora u kojem će se osjećati fizički i emocionalno sigurno pomaže im u održavanju ravnoteže.
Čak i u našem zapadnom svijetu, natovarenom hranom i robom, nisu sva djetinjstva laka i sretna. Postoje vrlo teške priče u kojima se na djecu tjera da odrastaju u jarmu grubih i autoritarnih roditelja.
Roditelji koji ih tuku, koji ih zlostavljaju, koji su im jedva ostavili slobodu i koji su im u svakom trenutku diktirali što mogu ili ne mogu.
U tom smislu, logično je misliti da će oni koji su bili izloženi ovoj vrsti ekstremnog zlostavljanja postati duboko traumatizirani i depresivni odrasli ljudi, skloni padanju u bilo koju vrstu ovisnosti. Međutim, to nije uvijek slučaj.
Tajna djece koja preživljavaju teško djetinjstvo
Unatoč tome što sam proživio djetinjstva puna nasilja i poniženja, uz konzultacije, naišao sam na neke ljude nevjerojatne izdržljivosti, koji su uspjeli pobjeći od ove crne panorame do koje su ih odvela njihova grozna iskustva.
Očito je da ove osobe trpe posljedice traume proživljene u djetinjstvu, ali, unatoč svojim nedostacima, uspijevaju voditi više ili manje uravnotežen i normalan život.
Radeći u terapiji s tim ljudima, vidio sam kako su svi oni, unatoč zlostavljanju i poniženju koje su dobili, pronašli sličan resurs kako bi ostali emocionalno živi. U osnovi, to se sastojalo od pronalaska (i čuvanja) osobnog i nedodirljivog prostora, u kojem će se na nekoliko trenutaka moći sačuvati njihova privatnost i autentičnost.
Mjesto gdje su uspjeli pobjeći, čak i na nekoliko minuta, od pritiska odraslih. Prostor, u kojem su uspjeli biti svoji. Ovi trenutci sigurne intimnosti pomogli su tim ljudima da održe zdrav razum u kaotičnom i iracionalnom djetinjstvu kakvo niti jedno dijete nikada ne bi smjelo živjeti.
Želio bih pojasniti da kada govorim o ovom osobnom prostoru, ne mislim na "mentalni bijeg" ili imaginarno mjesto stvoreno kao emocionalni mehanizam za bijeg i utočište od stvarnosti. Ovaj prostor možemo zamisliti kao "tajni vrt", stvarno, sigurno fizičko mjesto , u kojem nitko nije kontrolirao ili zlostavljao ovu djecu, u kojem su se osjećala slobodno.
Iako bi ovo moglo biti utočište u koje odlaze svakodnevno ili povremeno, nije im bila bitna toliko učestalost s kojom su ga posjećivali, već mogućnost da im njihovo postojanje nudi.
Njegov tajni vrt predstavljao je put za bijeg.
Tajni vrt bio je način da se ostane pri zdravoj pameti i pobjegne, makar i nakratko, od apsurdnih opravdanja odraslih.
Tamo su se sami osjećali sigurno i dopustili su sebi da prepoznaju svoje životne okolnosti onakvima kakvi zapravo jesu: nepravedni, nerazmjerni i, nažalost, neizbježni, sve dok žive s roditeljima.
Juliovo utočište
Priča koja nam može pomoći da u potpunosti razumijemo ovaj koncept "tajnog vrta" je Julio, čovjek koji je došao u moj ured sa 60 godina.
Julio je proživio grozno djetinjstvo koje su obilježili otac alkoholičar i majka opsjednuta čistoćom i bolestima.
Dok ga je majka, 24 sata na dan, progonila i kontrolirala da se ne zaprlja, da opere ruke ili se presvuče na ulici (u slučaju da je na nju bio pričvršćen virus).
Njegov otac je svaki put kad je pio, a to se događalo svakodnevno, platio frustracije sa sinom, zadavajući mu žestoke batine.
Na terapiji, Julio mi je rekao da se tijekom cijelog djetinjstva osjećao kao zatvorenik u nacističkom koncentracijskom logoru, prepušten samovolji stražara, misleći da bi mu svaki dan mogao biti posljednji.
Unatoč dramatičnosti svoje situacije, mali Julio uspio je pronaći pukotinu u strogom režimu svog doma kako bi imao trenutak privatnosti i povezanosti sa sobom.
Rekao mi je da su mu baka i djed dali konja s igračkama, jednog od onih velikih s kotačićima i klackalicom. Dječaku se to toliko svidjelo da je proveo sjajna vremena ljuljajući se na njemu. Jednog je dana, slučajno, otkrio da može staviti ruku u konja kroz mali prorez. Nije bila jako velika i jedva se mogla vidjeti, ali bilo mu je dovoljno da stavi ruku u šuplje tijelo klackalice.
Kad bi imao priliku, Julio bi iz kuhinje iskrao nekoliko kolačića i stavio ih u svog konja. Strpljivo je čekala da vrijeme drijemanja, kad su svi zaspali, zaključa u svoju sobu, približi se svom konju i uživa u tom trenutku privatnosti dok jede svoje omiljene kolačiće.
Za Julio je ovo bio njegov privatni prostor, tajni vrt za koji nitko nije znao i koji mu je omogućio da se na nekoliko trenutaka oslobodi pakla koji je živio u njegovom domu.
