Moj dečko mi pomaže "normalno"
Zlostavljanje zbog nejednake podjele poslova kod kuće jedan je od vodećih uzroka razvoda danas. Žene su iscrpljene jer mnogi muškarci još nisu pretpostavili da nismo rođeni da im služimo ili da radimo besplatno.
Zlostavljanje zbog nejednake podjele zadataka jedan je od vodećih uzroka razvoda danas. Mi smo žene umorne, iscrpljene smo i siti smo mentalnog i emocionalnog tereta upravljanja kućom i obitelji. Dvostruko radno vrijeme koje imamo ima posljedice na naše fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje: ako imamo tako malo slobodnog vremena, postaje nam mučno, stresuje nas i zagorčava nam život.
Mnogi muškarci još nisu pretpostavili da žene nisu rođene da bi besplatno služile ili radile, da imamo isto pravo na odmor kao i da nije pošteno da imaju više energije i više slobodnog vremena od nas. Iako postoje stvari koje su se promijenile posljednjih godina (ljudi u prošlosti živjeli su kao kraljevi u svojim domovima), današnji muškarci "pomažu" normalnima, neki manje, a drugi više. I mnogi drugi, baš ništa.
Nepravedna nejednaka raspodjela kućanskih poslova
Akumulacija ogorčenosti zbog preopterećenja poslom nas boli, jer nas ispunjava bijesom, bijesom, frustracijom i drugim negativnim emocijama. U feminističkoj borbi žene se osjećaju popraćeno i mi uspijevamo iznijeti te emocije u znak protesta, osude izrabljivanja u kojem živimo i zahtijevanja pravednijeg, ravnopravnijeg i potpornijeg svijeta.
I to je da pitanje domaće zadaće i njege nije samo stvar mačizma, već prije svega sebičnosti. Muškarci koji kod kuće ne rade ništa nisu podrška jer očekuju da će im se služiti kao kraljevima: ponašaju se poput kraljeva i žive kao kraljevi u svojim domovima.
Nije važno jesu li vani najsiromašniji i najeksploatiraniji ljudi na svijetu: u svojim domovima ti ljudi vladaju i imaju podanike i sluge.
Neki ne ustaju od stola kad završe s jelom, a drugi pere posuđe. Neki malo pomognu, a drugi ostanu do kraja skupljati i čistiti. Neki čekaju da im na stol donesete kavu i desert, drugi čekaju da se odjeća očisti, presavije i stavi sama u ormariće. Čekamo čudo: dan kada postanu svjesni i odluče preuzeti svoje odgovornosti.
Nadamo se da će ih ta svijest dovesti do solidarnosti i timskog rada. Ali istina je da ih nitko ne uči raditi kao tim sa ženama. Djecu se od malih nogu uči da su žene rođene da se brinu o njima, obožavaju ih, vole i čekaju.
Pred kraj monarhije kod kuće
Mi žene danas ne želimo imati odraslu djecu kod kuće, niti želimo monarhije kod kuće: ono što želimo je partner s kojim ćemo dijeliti život. A ako partner nije partner, onda je bolje da to nije naš partner.
Prestanimo vjerovati da možemo školovati muškarce koji nisu odrasli i kojima je potrebna samozatajna majka ili porobljeni sluga. Ne možemo nikoga educirati ako ga druga osoba ne shvati kao vitalnu potrebu.
Ako vaš partner to ne prihvati, ako se ne mogu postići sporazumi koji uravnotežuju podjelu zadataka i slobodno vrijeme, ako se dječak ne odmjeri i ponaša se kao razmaženo dijete, mislim da je bolje živjeti sam s našim redom i naša zbrka nego podizati gaće tipa koji sanja da je kralj njegova svijeta.
Ako sa svojim partnerom ne možete pristati na ravnopravan odnos zasnovan na uzajamnoj skrbi, tada ne postoje uvjeti za izgradnju partnera. Jer solidarnost i briga osnova su svake ljubavne priče dvoje ljudi.
