Sad s ranom
Da nije spreman za vezu, kaže vam. Osuđuješ sebe i kriviš sebe i nazivaš se idiotom, a ne učiš. Da ste se zakleli da više nikada nikome nećete biti ovakvi. Puzeći, povrijeđen i plače. Sad s ranom.
Poznajete li nekoga.
Napokon.
Nakon stotina, tisuća, milijuna poljubljenih žaba.
Netko tko se čini vrijednim.
Netko pristojan, tko stavlja zareze, tko kaže dobro jutro i laku noć.
Netko tko na leđima nema ruksak veličine Europe.
Netko tko ima razgovor superiorniji od razgovora majmuna.
Netko.
I ti se uzbudiš, naravno, prokletstvo, kako se nećeš uzbuditi.
Jer s vama je dobro samo, ali život je puno bolji u društvu.
I treba vas dirati i dodirivati da biste osjećali da ste živi.
Treba svima.
Jer nakon te prve ljubavi zbog koje ste shvatili da je ono što se dogodilo u romantičnim filmovima očita prijevara.
Nakon što ste provjerili da nikada nikoga niste upoznali i da možete godinama spavati pored istinskog stranca.
Nakon nevjerice i povrijeđenosti.
Nakon što sam te vidio u sudnici s nekim tko ti je jednog dana šapnuo Volim te u uho.
Nakon raznih prijekora i apsurdnih rasprava o toaletnom papiru.
Nakon rastanka i rekavši da je gotovo.
Nakon što sam upoznala druge ljude i vidjela koliko je sve loše, moja majka lijepe ljubavi.
Nakon što ste se zatvorili u sebe.
Da biste sebi prišili razočaranje i napravili si štit koji štiti od idiota.
Od provedenih godina zauzetih uspinjanjem i spuštanjem planina, povezivanjem sa sobom, baveći se jogom, slikajući mrtve prirode, zabavljajući se, radeći zagonetke i internetske tečajeve, prijavljujući se za engleski jezik, radeći maratone u solo serijama, provjeravajući gorivo prije izlaska od kuće deset puta.
Voljeti svoju mačku čak i ako je bezobrazna i ako ste se totalno ogrebali, masturbirati pod tušem prije nego što se sapunite, biti uvijek na raspolaganju drugima.
Nakon svega toga.
Napokon netko tko nisi ti.
A onda se otvoriš.
Pokazujete onu uzbuđenu, bojažljivu, krhku i ranjivu djevojku koja ste.
Pokazujete što vam se dogodilo, što vam se događa i što biste željeli da se dogodi.
Vaša unutrašnjost i vaša vanjska strana odjednom su jedno. Kako dobro.
Uskočite i riskirate i ispružite tijelo kako biste primili zagrljaj.
Jer ste opet spremni za ljubav.
A onda vam netko pristojno, sa svojim zarezima i točkama, naglascima i svime, poruči porukom da sumnja, da to niste vi, komplicirano je, ide vrlo brzo, nastavlja visi s bivšim, jest da nije spreman za vezu, a emotikon bode oči.
Da nije spreman za vezu, kaže vam.
Nakon što vas je pojebao, ponovio kako ste divni, provodio vikende u njegovoj kući, izveo psa, kupio mu antibiotike i donio juhu od iznenađenja, nakon što ga je pokupio u zračnoj luci, ispisati račun dobiti i gubitka jer nemam tinte, hvala, najbolji ste.
Nije spreman.
I ne možeš vjerovati, naravno, dovraga.
Opet ovdje?
Opet ovo sranje?
A vi sami sebe osuđujete i sami sebe krivite i sebe nazivate idiotom, a ne učite.
Da ste se zakleli da više nikada nikome nećete biti ovakvi.
Puzeći, povrijeđen i plače.
Koliko ste se dobro penjali i spuštali planinama, s internetskim tečajem i serijskim maratonima.
A sada gledamo vrijeme vaše posljednje veze.
Sad s njegovim imenom zakvačenim na ploči uma svako jutro.
Sada iznova i iznova čita njegove poruke u potrazi za njihovim skrivenim značenjem u kojem se potvrđuje da vas zaista voli.
Sad s ranom.
Proklinjući dan u koji ste odlučili vjerovati.
A vi sebi obećavate da je zadnji put i nikad više.
Ali zadnji put će biti kad vas nema.
Jer ljubav je rizik postojanja za hrabre.
I bolje je kockati se nego biti nakaza koja ne dijeli.
Sad živi.
I ono što uvijek, uvijek, uvijek ostaje za vas.
Oni su prijatelji.
Da te izliječim.
Od svih onih bića punih kukavičluka.
Da te nisu znali cijeniti.
