Nadam se da nam sve ovo što se događa vraća čovječanstvo
Sad kad su naša kretanja ograničena. Tada počinjemo davati vrijednost koži. Kontaktirati. Nadamo se da nećemo zaboraviti koliko nam nedostaje da se stvarno vidimo. U stvarnosti.
Toa Heftiba / Unsplash
Prije.
Kad bismo se još mogli dodirnuti i zagrliti.
Sve smo odgodili.
Radije smo dodirnuli zaslon.
Pošaljite emotikon.
Više smo voljeli udaljenost jer je bila ugodnija.
Sada.
Da se ne možemo zagrliti ili dodirnuti.
Da osjećamo taj nedostatak i tu tugu.
Jer ne možemo se približiti.
Samo slušajte glas, gledajte fotografije, upućujte video pozive.
Sada.
Da smo daleko iako smo udaljeni dva bloka.
Da ne možemo ljubiti svoje obitelji ili parove.
Da je prostor postao jedinstven.
Ograničena.
Sad kad su naša kretanja ograničena.
Tada počinjemo davati vrijednost koži.
Kontaktirati.
Nadamo se da nećemo zaboraviti koliko nam nedostaje da se stvarno vidimo.
U stvarnosti.
Nadam se da nam sve ovo što se događa vraća čovječanstvo.
Empatije.
I poštovanje svijeta.
U kojoj svi istovremeno živimo.
